Kazalište Zorin dom, Karlovac (Ljetna pozornica)
Prošle godine sam napisao oproštajno pismo u kojem se ostavljam Biltena i festivala. To mi je jako teško palo i nisam mogao zamisliti da se više neću vraćati u novinarsku redakciju. Sve, dok prije par dana nisam popucao po šavovima u sparnom gradu bez mora – Zagrebu. Kako ti ljudi žive tamo preko ljeta, pa to nisu istine. Čim sam dobio malo slobodnog vremena, ugrabio sam priliku i prvim autobusom otišao u Šibenik. Bar na 2-3 dana, samo da malo “povirim” što se događa na ulicama.
Svakim korakom su me pratili prizori iz djetinjstva i bezbrižnih dana kad bi samo čekao 19 sati za otići u kazalište a kasnije udrit đir do Ljetne ili Gorice. Još kad mi je urednik Marko dodijelio akreditaciju za otići ponovno na Ljetnu, mojoj sreći nije bilo kraja. Nakupilo ih se dosta dosad, još od 46.MDF-a imam sačuvanu svoju prvu iskaznicu, i sve ih čuvam kao najdražu uspomenu. Fascinantno je kako grad oživi i dobije neku moć ova 2 tjedna te se pretvori u pravu prijestolnicu djece. Program festivala je ove godine bogatiji za nekolicinu stranih izvođača iz dalekih zemalja, radionice rade punom parom, a po ulicama se osjeti onaj poznati “šušur” kako volimo reći.
Sa svim tim upijenim osjećajima otišao sam do Ljetne još jedan put, ovaj put na predstavu “Veliko pužovanje” u izvedbi kazališta Zorin Dom iz Karlovca. Gledalište je bilo toliko ispunjeno da je tridesetak djece s “kušinićima” sjedilo ispred gledališta kako bi mogla pratiti predstavu. Gosti iz Karlovca su nam kroz avanturu jednog malog puža poručili da nam naše najbolje prilike ili osobe koje ćemo sresti nekad stoje baš ispred nosa, a ne kako većina nas misli u nekim dalekim krajevima gdje možda nikad nećemo stići. Ono što me posebno oduševilo su bili kostimi, odnosno gornji dio iz kojeg bi virile male nožice, a i djeci se to također svidjelo. Možda je radnja malo bila previše ispunjena avanturama te se do kraja predstave sve više čulo u publici “mama ajmo na sladoled”, ali sve u svemu, bilo je skroz zabavno.
Nekad se ne bi zadovoljio ni s 2 tjedna festivala, a sad sam spao na 1 dan. Ma nema veze, ako ću biti bar na trenutak tu svake godine, ja sam zadovoljan. Od festivala se ne može nitko oprostiti niti ga se ostaviti. A djece će uvijek biti, pogotovo one koja su gajila istu sreću kao i ja u ovo vrijeme. Vidimo se sljedeće godine!
Josip Mrđen (19)
