Još jedno oproštajno pismo starog Biltenca, kontroverznog filmskog kritičara, a budućeg ferovca.
Sve što je lijepo kratko traje, i mada je moje druženje s Festivalom trajalo 12 godina, ta je avantura također došla kraju. Još kao mali bih išao s roditeljima na razne predstave u kazalištu i na Ljetnoj pozornici, a čim sam krenuo u prvi razred, upisao sam prvu radionicu. To je bila dramska radionica, ali sam na kraju shvatio da nisam baš bio talent za glumu. Zatim sam išao na slikarsku i glazbenu očekivajući da će tamo moj talent biti iskazan, no opet ništa. Uzeo sam pauzu na Potrazi za blagom sljedeće godine i zatim upisao Noru.
Ne smatram da znam odlično pisati, ali sam zavolio ekipu oko sebe od kojih su mi neki danas najbolji prijatelji, te sam nastavio dolaziti sljedećih 8 godina (mada bi tada na Nori svaki dan bile Jane na stolu, a znalo je i po par puta biti pizza, pa je teško bilo ne upisati se sljedeće godine, a i shvatio sam da sam skoro pa polutalent u pisanju i nisam htio ponovno riskirati). Uz to sam paralelno nekad išao i na filmske radionice i došao do zaključka da sam sve skupa 16 puta upisivao radionice.
Festival se zapravo pretvorio u stil života za mene, to nije bila stvar koja se preskače, da na jedan dođeš, a na drugi ne. Kad završi škola, samo je Festival na pameti. Druga stvar koja je isto tako jako bitna su nova poznanstva na festivalu, a mislim da sam upoznao preko 50 novih ljudi od kojih se s većinom čujem preko godine. Odlična stvar je što svi misle slično kao i ti, jer i oni jedva čekaju da Festival i šušur u gradu počne. Najviše sam ih stekao u Nori i Biltenu. Kad sam imao ispočetka problema s pisanjem, uvijek je tu bio netko tko bi mi mogao pomoći, a na kraju sam ja postao ta “pomoć” novim Norcima koji bi dolazili pisati.
Treća stvar je naravno i kulturno uzdizanje u vidu predstava i drugih izvedbi. Uz akreditaciju i malo snalažljivosti ako me zaštitari ipak ne puste, uspio sam pogledati mnogo predstava. Danas većinom ljudi nemaju vremena ni za šta drugo osim posla, a vjerojatno će biti isto i sa mnom, pa sam ih odlučio pogledati što više dok mogu, i zadovoljan sam time. Dakako, ne smijem također zaboraviti ni šibenski Hollywood iliti Goricu koja je kroz godine odgajala nove mlade ljubitelje filmova (a i podizala toleranciju za sjedenje na podu). Kad sagledaš Festival u cijelosti svih ovih godina, osjetiš da je ovo jedna posebna manifestacija bez koje grad Šibenik ne može.
MDF je postao praktički simbol grada, i mada neki kažu da je lošiji nego prije, uvijek će svima ostati u sjećanjima kao nešto dobro i nešto čime se ponose jer su uživali u njemu svake godine. Ja se, nakratko (barem se nadam), opraštam od Festivala, a kasnije, tko zna, možda opet me neki putovi opet dovedu do njega pa da opet osjetim sreću i radost koji su me ovih godina redovito pratili. A svoj djeci koja ne idu na Festival poručujem da to svakako naprave jer ih čeka jedno nezaboravno iskustvo!
Josip Mrđen (18)
