Ovaj intervju primarno je nastao kao podrška web portalu www.izastaveimajuosjecaje.hr.
Festivalska zastava, ikona našeg festivala. Prepoznata među Šibenčanima kao glasnik ljeta i uživanja. Nitko joj nikad ne posveti toliko pažnje osim na otvaranju i zatvaranju festivala. Sramota… Pokušati ću ispraviti tu grešku i obaviti prvi intervju s plavom zastavom zlatnog sjaja.
Priznajem, kroz glavu mi je prošla misao treba li mi za intervju dozvola Uprave MDF-a. No, odustao sam. U biti, možda da ubuduće od zastave pitam dozvolu za sve na MDF-u, ipak je ona tu od samog početka.
Vrludajući Kalelargom kroz gužvu u popodnevnim satima napokon dolazim na Trg ispred Gradske vijećnice. Oko mene stotine sjedalica. Na prvi pogled, ne vidim zastavu. Krećem u opsežnu potragu. (Ovim putem zahvaljujem se bračnom paru DiSiTi iz Kine koji su mi pokazali točnu lokaciju i bili voljni ustupiti i nekoliko slika iz svoje bogate kolekcije.)
Naravno, tako ljubazan par nije mi samo tako mogao pobjeći.
Na moje: „Što mislite o MDF-u“?, očekivano ljubazno su mi odgovorili da im se sviđa, no puno im je draži Festival riže u njihovom gradu Fengzhuangxiangu. Nažalost, vremena nije bilo za još nekoliko interesantnih pitanja. Njihov autobus je baš polazio za Osijek, a ja sam imao u planu obaviti ono zbog čega i pišem ovaj tekst.
Dođoh do zastave koja je prekrasno klapkala na povjetarcu. Zbog jezične barijere sa mnom je sudski prevodilac za ribe, automobile, zrakoplove i zastave gospodin Prevo Dilac. Davši mu 20 kuna za piće moja malenkost i gospodin Dilac sjeli smo na skaline odmah pokraj zastave. Još u šoku od otvaranja, Zastava je nepomično stajala. Bez vjetra ona je nemoćna. Čekali smo prve znakove kretanja u tlaku zraka i evo napokon! Vjetar je počeo puhati i intervju je mogao početi.
„Draga Zastavo, što ti uopće misliš o Festivalu?“
“Ne mislim ništa, moj posao je samo da vijorim i da budem lijepa, što i jesam, zar ne?”
Već nakon prvog pitanja novinari s ostalih portala vidjeli su potencijal u Zastavi i htjeli imati ekskluzivni intervju, no nije im pošlo za rukom. Morali su stati u red. Moje drugo pitanje upućeno simbolu festivala bilo je: „Najdraži dio festivala?“
“Uh teško je reći, volim kad se djeca smiju, kad se vesele, no otvorenje je sigurno najbolji dio. Sve vrvi od djece i ja sam glavna faca.” (Počinje pjevušiti pjesmu „Šibeniče moj“ u krivom tonalitetu, prekidamo pokušaj lijepog pjevanja, smišljamo sljedeće pitanje.)
No…počinje puhati jaka bura, vidimo crne oblake te shvaćamo da se intervju ne može nastaviti. Za kraj se rugamo ostalim novinarima koji neće ni uspjeti razgovarati s njom, nejestivim predmetom štovanijim više nego burek i krafna, a da ne pričam o sladoledu. Jer, sve ima drugačiji okus ako nema festivala, a ako nema zastave, nema ni njega.
Pozdravili smo zastavu, dali joj vizitku od zbora „Zdravo maleni“. Jedino bi tamo mogla naučiti pjevati, pa bi već dogodine mogla i zapjevati na otvorenju.
Vraćam se do redakcije, polusuh ili polumokar, nisam siguran.
Leonardo Miodrag (16)
