Nakon što se publika smjestila u krilo svojih roditelja, započeo je program. Mister Kesten je žonglirao, izvodio trikove s kuglom, ubrizgavao injekcije smijeha publici, natjerao me da otvorim svoj kišobran i na kraju se slikao s nama.
Jutro. Sunce upržilo…. Prema položaju Sunca može se zaključiti da je oko 11 sati, ali mi ne vjerujemo prirodi, pa gledamo u mobitele. Ispred Odjela psihijatrije nalaze se dvije figure. Jedna nosi pressicu oko vrata, dok druga svoju drži u džepu hlača. Nešto tiho govore i spominju nekakvu predstavu. Potom ulaze u zgradu Psihijatrije, bacajući dosjetke vezane uz ime Đon Kesten. Prije nego što su se vrata zatvorila za njima, jedan od njih se upitao zašto na Odjelu psihijatrije nema djece.
Pronađeni su par sati kasnije, odjeveni u bijele košulje bez rukava, lica zgrčenih u neprirodan osmijeh.
Ovo se stvarno moglo dogoditi, da Leonardo i ja nismo pazili na natpise. Jer, mala je razlika između riječi pedijatrija i psihijatrija.
Dakle, nakon izvjesnog čekanja pridružio nam se i fotograf Duško. Sad je samo trebalo čekati glavnu zvijezdu, izvođača, samoprozvanog profesionalnog cirkuskog bedaka- Matiju Vujića a.k.a. Đon Kestena. Nakon što se publika smjestila u krilo svojih roditelja, započeo je program. Mister Kesten je žonglirao, izvodio trikove s kuglom, ubrizgavao injekcije smijeha publici, natjerao me da otvorim svoj kišobran i na kraju se slikao s nama.
Uglavnom, nije me nijednom nasmijao, ali djeci je uistinu popravio raspoloženje. Mi smo se, s druge strane, par puta nasmijali Duškovim komentarima, koji su nas držali budnima. Na kraju dana, preživjeli smo. Mogli smo postati dio novog krimića JoNesboa, mogli smo dobiti prekrasne ljetne košulje bez rukava, mogli smo iskusiti stvarnu sreću uzrokovanu dvostrukom dozom morfija, ali nismo. Umjesto toga smo se družili s čovjekom zvanim Đon Kesten, dobili injekciju smijeha i slikali se, te se i u ovom trenutku nadamo da nitko neće shvatiti da su slike objavljene na fejsu.
Do idućeg puta, samo Vaš, Đon Marun.
Điđi Delalić (16)
