Bekkanko je čudovište. Umjesto da plaši i straši ljude, njegovo ih smiješno lice nasmijava. Umjesto da ga se boje i poštuju ga, oni mu se smiju i rugaju.
Jučerašnja kazališna predstava zagrebačkog kazališta Mala scena meni je bila na prvi pogled čudna, nerazumna i iskreno, gubitak vremena.
Predstava je počela s očitom akustičnom predstavom iz Japana koja je bila jako melodična, a tri glumca (Dajana Biondić, Petar Cvirn i Ivan Vukelić) odmah su započeli komunikaciju s publikom uz monologe, dijaloge i ples uz ritmove narodne glazbe (ne narodno/zabavno/turbofolk ), već zvukove Junanagen, Ichigenkin i ostalih instrumenata koje sam pronašao na japanskoj Wikipediji.
Neću puno o priči, samo nekoliko riječi. Bekkanko je čudovište. Umjesto da plaši i straši ljude, njegovo ih smiješno lice nasmijava. Umjesto da ga se boje i poštuju ga, oni mu se smiju i izruguju. Zaljubi se u slijepu djevojku, on zamalo pogine, ona ga spasi i gotova priča. Naravno, ne tako brzo. Ipak je ovo duga predstava s prekrasnom kostimografijom i jednostavnom, ali direktnom scenografijom koja nam, naravno, govori o japanskoj savršenosti i njihovom stilu života.
Zgodni detalji su svakako i nekoliko običaja koje rade poput pripremanja jela koje je bilo ukomponirano u dijelu razumljivom najmlađima. Njima se svidjela, starijima je bila dosadna, a roditelji su ostali bez komentara (naravno, ne svi). Poruka je ipak lijepa – moja interpretacije je sljedeća… Nemoj biti pohlepan, veseli se malim stvarima i gestama i uvijek pomozi onome kome je najpotrebnije. Ova poruka prekrasno je izražena na samom kraju te taj dio smatram i najboljim, svakako vrhunac na kraju.
Predstava je izvedena i danas u 10 sati tako da su djeca imala dvije prilike za pogledati nešto što samo Mala Scena zna napraviti uz pomoć Asaya Fujita.
Leonardo Miodrag (16)
