‘Malo veliko kvrgavo drvce’ je odlična predstava za najmlađe s jednostavnom radnjom, ali mnogo pouka, od kojih bi neke mogli usvojiti i stariji. Svijet bi tada sigurno bio bolje mjesto.
Eto, izvedena je i jedna „naša“ predstava, odnosno izvelo ju je naše, šibensko kazalište. Malo veliko kvrgavo drvce je odlična predstava za najmlađe s jednostavnom radnjom, ali mnogo pouka, od kojih bi neke mogli usvojiti i stariji. Svijet bi tada sigurno bio bolje mjesto.
Ali ne, previše idealiziram. Oni kojima su te pouke najpotrebnije nisu ni bili u kazalištu.
Dosta o tome, prelazim na samu predstavu. Radnja je bila jednostavna s polariziranim glavnim likovima: mali hrast je utjelovljenje dobrote i nesebičnosti, brige za okolinu i filantropije općenito, dok je njegov brat, veliki hrast, sušta suprotnost, odnosno utjelovljenje ekstremnog samoljublja, sebičnosti i apatije prema okolini. Nije zao, samo ne vidi dalje od sebe samoga i time šteti svojoj okolini. Oba hrasta upoznaju šumske životinje i odnose se prema njima u skladu sa svojim karakterima: mali hrast svima pomaže unatoč tome što je slab i raste na stijeni, dok veliki hrast uživa u svojoj veličini i ne mari za one kojima je potreban. Na kraju prirodne sile sruše veliki hrast jer im je dojadila njegova narcisoidnost.
Pojavljuje se šumska vila, koja održava podulji govor o ljudskom odvajanju od prirode i uništavanju majke Zemlje radi osobne koristi i novca. Ja sam shvatio poantu, ali ne znam je li onaj mlađi dio publike, kojemu je i namijenjena. Oni su samo zaintrigirano gledali u šumsku vilu koja nešto maše rukama i vrti se okolo. Zapravo, i ja sam to radio većinu vremena.
Poslije svega mali hrast, nesebičan i dobar do samog kraja, zamoli vilu da oživi veliki hrast, koji se doslovno mijenja iz korijena i postaje dobar. I eto, svi sretni i zadovoljni.
Scena, gluma, sve je bilo vrhunski. Doduše, dogodila se malena nezgoda kada je sunce palo s užeta na pozornicu, što će neki sigurno protumačiti kao znak s nebesa, dok drugi to nisu ni primijetili. Jedan dio publike nije ostao do kraja predstave, valjda zato što misle da su prerasli njene pouke i temu.
I sam sam prije slično mislio, ali sam u zadnje vrijeme shvatio da neke stvari nikad ne prerasteš ako to ne želiš. Svatko od nas se može vratiti u djetinjstvo, barem na 40-ak minuta. Dječji festival nije samo za djecu, već za sve koji se tako osjećaju, a ako niste spremni ili sposobni zaviriti u svoju dušu i pronaći ono dijete koje negdje čuči u Vama i čeka tih 15 dana festivala, možda je mudrije da oslobodite mjesto za one koji to mogu.
Ispričavam se, mala digresija. Zaključit ću recenziju ocjenom S (Svi bi mogli nešto naučiti od malog hrasta, samo treba predstavu odgledati do kraja).
Điđi Delalić (16)
