Prije početka teksta htio bih vas pozvati prekosutra, u petak 26. lipnja na ljetnu pozornicu, u kojoj će nastupati djeca s posebnim potrebama u nizu kratkih predstava u trajanju od 15-20 minuta, pa bih molio da odgovorite pozivu te da iskažete poštovanje djeci koja su uložila puno truda usprkos svojim genetskim poremećajima.
Svi, više-manje znamo kakvi se problemi vežu uz ljude i djecu koja imaju poteškoće u razvoju, bilo fizičke, bilo intelektualne. Takvi ljudi imaju osim genetskih problema također i one socijalne, zbog kojih se teško i nikako ne mogu integrirati u zajednicu svih ljudi. Često su izolirani od društva, pa čak i nepravedno ismijani, i zato je MDF ovom danas u foajeu kazališta htio ukazati na to, pa čak i ponuditi neka rješenja glede tog pitanja. Na već spomenutom mjestu okupili su se brojni profesori, defektolozi te ljudi srodnih koji imaju iskustva vezana za temu ljudi s poteškoćama.
Raspravu je vodila dipl. defektologinja Luči Lončar, a radilo se o tome što kazalište kao institucija može učiniti po tom pitanju, te uloga dramskih i scenskih igara kao metoda u kojoj će se ljudi, poglavito djeca, s intelektualnim i fizičkim poteškoćama osjetiti da su dio svjetske zajednice kao što i trebaju biti.
– Kazalište bi trebalo biti otvoreno svim korisnicima, kazala je gđa Lončar, koja je sada viša savjetnica za školovanje djece s teškoćama u agenciji za odgoj i obrazovanje.
Zatim je Radomira Šimundić, prof. rehabilitator u Centru za odgoj i obrazovanje Juraj Bonači iz Splita, počela govoriti o svojim iskustvima u vezi te teme te naglasila da je predstava kao oblik scenske igre odličan način za pokretanje djece.
– Njihov položaj na papiru lijepo zvuči no tu i prestaje, jer svi znamo da to nije baš tako kako piše u stvarnosti. Radila je na inkluzivnim radionicama, mjestima gdje će takva djeca, kojih je bilo do petnaest, biti potpuno uključena u dramski i scenski program koji bi njihova radionica radila. Sve to zvuči lagano, no moramo uzeti u obzir kako je to jedan dugotrajan proces koji iziskuje puno vremena budući da se zna da djeca s intelektualnim potrebama jako teško pamte, a lako zaboravljaju, pa su neke predstave rađene ne 2-3 dana ili tjedna već čak i preko pola godine. Interaktivna scenska igra za njih ima puno zahtjeva ali rezultat – sama predstava – daju osjećaj da se sav trud isplatio, a i na djeci se vidi da su bolje raspoložena, i da osjećaju pripadnost zajednici kojoj su sami pridonijeli, kazala je Šimundić.
Navela je i radnje koje su potrebne za napraviti predstavu – prvo bi čitala djeci dok su ona slušala, zatim bi ona počela čitati, prvo u sebi, a onda i naglas kako bi malo i osnažili taj aspekt budući da neki imaju teškoća i u čitanju. Zatim bi slijedili teži dijelovi, čitanje po ulogama, razumijevanje što koji lik čita, iznošenje dojma i doživljaj teksta te biranje uloga odnosno lika koji im se svidio. Na kraju najteži dio bude nastup jer se kod njih javi strah, a i trebaju zapamtiti svoj tekst i čekati kad je njihov red.
Kad sagledamo sva obilježja nužna za ostvarenje predstave s takvom djecom, shvatimo da zapravo to uopće nije lak posao, no nakon prve predstave oslobađaju svoju kreativnost i maštu. Osim djece postoje i grupe s ljudima koji imaju više od 21 godinu ali su njihovi intelektualni problemi još uvijek ostali. I s njima treba puno rada kao i s djecom, oni jesu ostali na razini djece, ali kao i svi mi ostali, osjećaju potrebu da u skladu sa svojim godinama preuzmu socijalnu ulogu u životu koja im je onemogućena. Spomenula je i anegdotu jednu koja me se jako dojmila, a to je ta da su se neka djeca sa slabijim potrebala počela rugati drugoj koja je sudjelovala u izvedbi predstave “3 praščića”, vjerojatno zato jer nisu sudjelovali u njoj, pa su im rekli da su kao u vrtiču. Na to je jedan njima odgovorio da oni to samo glume predstavu za djecu, jer i u kazalištima glume odrasli glumci. Na to su se svi nasmijali ali je možda time i najviše iskazano koliko je potrebno ovakvih sastanaka biti i više. Važan je proces u kojem djeca sudjeluju, ne toliko rezultat mada i on izađe na vidjelo, a time im raste samopouzdanje shvatite da oni mnogo primaju, ali i mnogo daju zauzvrat što je jako važno.
Zatim je riječ preuzela Dijana Gerić koja se susrela s drugom vrstom problema a to su oni fizički problemi poput cerebralne paraliza, dok se Radomira uglavnom bavila intelektualnim poteškoćama. Dijana bi uložila i do šest mjeseci za upoznavanje djece da razgleda kakvu ulogu bi ona imala u predstavi koju bi napravila. Na kraju bi na predstavi bilo i do 50 ljudi jer su svi htjeli sudjelovati – i mali glumci, i volonteri pa i roditelji, jer teško je popeti se na pozornicu djeci s fizičkim poteškoćama, pa čak i otići na wc, te općenito obavljati stvari koje ljudima bez poteškoća predstavljaju problem.
Govorila je i jedna majka (Aliče Runjić) koja ima sina s autizmom, a to je još jedan problem s kojim se treba nositi, jer takva djeca doživljavaju svijet kao vrlo kaotičan i ne vole galamu koje ima napretek u grupama s djecom. U Zadru su u Osnovnoj školi Voštarnice djelovale defektolozi Ivana Birsa i Ana Miljković (također na scenskoj predstavi), a pridružila im se i hrvatska glumica Tamara Šoletić iz Kazališta lutaka iz Zadra. S predstavama su išli na INKAZ, iliti međunarodni kulturnoumjetnički susret s osobama s poteškoćama koje se održava svake godine u kazalištu Trešnja u Zagrebu.
Tamara iliti Lili je iznijela svoja iskustva u radu s Anom i Ivanom te je istakla važnost publike koja trebaju pohvaliti takvu glumu. Isto tako govori da je bila zapanjena jer su se djeca u nekim improviziranim situacijama možda bolje snašli nego ona sama. Nakon toga je uslijedio govor gospodina Ratka koji mi, nadam se, neće zamjeriti jer mu nisam zapamtio prezime. On se čvrsto oslanjao na inkluziju, te isticao da je kod svake škole s posebnim potrebama potrebna drukčija metodika, ovisno o poremećajima koje ona imaju što dodatno otežava posao. Na kraju je spomenuto kako bi i pokoja djeca koja mucaju izgubila taj nedostatak kad bi stupila na pozornicu.
———
Moglo bi se o ovome pričati do sutra ali mislim da je bit ovim tekstom rečena i da bi ovakvih projekata trebalo biti i više. Iako djeca imaju poteškoća, ne znači da vas ne mogu iznenaditi svojim trudom, željom, ustrajnošću, voljom i strpljivošću.
I zato u petak svi na Ljetnu!
Josip Mrđen (18)
