Jučer se na Dobriću okupio popriličan broj ljudi čije su oči bile uprte u gospođu koja je pripovijedala priče.
Iako sam prerasla dob slušanja priča, i mene je fasciniralo nekoliko stvari. Počevši od njezina pristupa. Gospođa nije prestajala govoriti 45 minuta, no stvar je u tome što je ona svaku riječ izgovarala s tolikom zapanjujućom energijom.
Iako sam krenula na predstavu skeptična kako će to izgledati s hrpom male djece (s obzirom da nema nikakvih rekvizita, već samo ona govori) ugodno sam se iznenadila. Nevjerojatno je kako je odraslima bilo teže pratiti priču, koja je samo tekla, dok su djeca mirno slušala. Ne da nije bilo komešanja, pričanja, deranja…, nije bilo apsolutno nikakvog ometanja.
Doduše, u jednom je trenu došlo do umirivanja publike i, možete pogoditi, djeca nisu bila u pitanju, već odrasli. Glede samih priča, u pitanju su bile jako lijepe stare narodne priče čiji je sadržaj djeci zasigurno čudan. Posebice je čudan zato što nema skoro nikakvih više dodirnih točaka između današnjeg i ondašnjeg vremena. Sve u svemu, itekakav je talent potreban za uspjeti iznijeti sve to na onakav način. Uspjeti sve u komadu energično pripovijedati i pritom zadržati stopostotnu pažnju publike… nevjerojatno.
Ukoliko se i sami želite u to uvjeriti, a i vratiti u mladost preko pokoje priče, u sklopu će festivala još nekoliko puta biti u programu. Još jednom ponavljam, svaka čast!
Maja Vrbičić (16)
