Iako je Matko Jelavić najavljen kao gost, iz nepoznatih razloga se nije pojavio pa nisam ni dobila priliku pripupitati ga kako mu je majka stara.
Slijedeći jedan prijateljski savjet otišla sam u foaje kazališta gledati s prozora koncert ove grupe simpatičnog imena, Mali vrag i prijatelji. Pogled doista jest izvrstan; ne samo da sam mogla u miru pratiti performans, već sam s te visine mogla zamijetiti i tko je od prisutnih šibenskih faca ćelav te čiji izrast u kosi prelazi granice gledljivosti. Zahvaljujem se našem famoznom fotografu (koji je, btw, obaviješten bolje nego CIA i KGB zajedno) što me je svojim zanimljivim komentarima proveo kroz ekipu u publici i dao mi dovoljno žutih podataka da bih od sutra komotno mogla početi raditi za 24sata.
Mali vrag i prijatelji bend je kojeg vodi Mali vrag, iako u principu uopće ne nastupa s njima. Iza ovog pseudonima krije se Zlatko Jurić, nekadašnji ravnatelj Športskih objekata Šibenik. Ostatak, tj. njegove prijatelje, čine Mario Ivić i Dragan Zlatović na gitarama, Nebojša Stamenković-Šiljo na bas gitari, Duško Trlaja na klavijaturama, Joško Škarica na bubnjevima te Jadranka Šestan Kostanić, Branko Viljac i Matej Miličić kao vokali.
Program je počeo dodjelom nagrade kazališta iz Virovitice devetogodišnjem Jakovu Bujasu jer su Virovitičani bili oduševljeni njegovim komentarom na festivalskim vratima o njihovoj predstavi Hamletova istina. Ovo veselo društvo sviralo je puno dječjih hitova, kako novih, tako i starih, dok su djeca plesala po pozornici i kraj nje. Primijetila sam da su si i neki roditelji dali oduška pa su punim glasom (malo, doduše, bolnim za uši) zapjevali Kad se male ruke slože i Tata, kupi mi auto. Pjesmicu Nije lako bubamarcu bendu je pomogao otpjevati jedan hrabri dječak iz publike i zaslužio mnoštvo ovacija.
Ovaj bend nastupa na festivalu već nekoliko godina za redom te sam primijetila da je ovogodišnji koncert osjetno slabije posjećen. No, ipak su se u publici našla neka poznata lica poput Maje Spahije, trenutačne miss Hrvatske, i načelnika PU šibensko-kninske, Ivice Kostanića, koji je svih 50 minuta bodrio svoju suprugu Jadranku snimajući nastup mobitelom visoko ponad glava prolaznika. U jednom trenutku sam pomislila da će mu stati cirkulacija u ruci ili da će mu jednostavno dosaditi, no nije. To je valjda ta izdržljivost koja se stekne tijekom godina rada u policiji.
Obzirom da su mi se radnici službe i kazališta potužili kako ih mi novinari nikad ne spominjemo, a upravo su oni ti koji u korijenu omogućavaju sve ono o čemu mi pišemo, odlučila sam spomenuti kako je zvuk bio odličan, a rasvjeta, iako ulična, na poseban je način istaknula čari gradskog ambijenta. Svaka čast momci!
Iva Dominović (18) i Josip Mrđen (18)
