Uvijek sam govorio da su radionice pravi život festivala, da smo svi mi podjednako dio festivalskog mozaika, ali u posljednje vrijeme mi je teško u to vjerovati.
Idem ja na ljetnu pozornicu, sretan jer ću odgledati jedinu 14+ predstavu na cijelom festivalu. Vadim pressicu iz džepa na ulazu, puštaju me bez problema, kad odjednom napravim najgoru moguću grešku – ne spremim pressicu u džep. Sigurno se pitate zašto je to uopće greška, pa ću pojasniti. Šarmantne i vrijedne hostese ne vole baš te pressice. Naime, čim ih vide, udalje vas sa strane dok ne nađu idealno mjesto za vas. Inače lijepa gesta, ali znam ja i sam pronaći svoje mjesto bez nepotrebnog micanja sa strane i čekanja dok ostali ne sjednu na svoja mjesta. Možda smo mi novinari posebna klasa, zapravo ne. Nikad nisam vidio da odrasle novinare miču sa strane. S nama djecom je druga priča. Ipak, teško biste mogli Biltence nazvati djecom. Svi imamo više od tri godine iskustva na festivalu. Znamo kako pronaći mjesto bez da ikome zasmetamo. Usudio bih se reći da smo u tome i vještiji od odraslih, „pravih“ novinara.
A opet, eto „belaja“: unatoč svemu tome, ne puštaju nas da normalno uđemo, pronađemo mjesto i uživamo u predstavi…. Bilo bi još sve to podnošljivo da samo nas ne puštaju, ali prave probleme i „norcima“, našim mladim nadama, koji će jednog dana sjediti ovdje umjesto mene i pisati članke, nadam se ne ovakve prirode. No dobro, neki će mi zamjeriti da sam presubjektivan jer sam i sam biltenac. Da ušutkamo takve, ajmo malo logički razmisliti. Ako uvijek postoje 2-3 slobodne lože jer, nemojmo se lagati, predstave i festival nisu ono što su nekad bili, zašto ne pustiti mlade novinare da se smjeste u njima? Umjesto toga ih natiskaju u galeriju gore nego Eva srdele u konzervi. I onda još uvode nekakvo pravilo: 2 biltenca, 2 norca. Upitao bih one koji su se toga dosjetili jesu li ikad posjetili našu web stranicu i otišli na kategoriju „Nora arhiva“ i pročitali koji od tekstova te vidjeli koliko su dugi. Uvjeren sam da nisu pa ljubazno postavljam poveznicu: http://www.mdf-bilten.com/stranica/2/nora-arhiva.html.
Nakon što pročitaju, upitao bi ih bi li ta stranica bila puna tekstova od vrha do dna da na svaku predstavu ide po dvoje noraca. Samo da se zna, službeni broj noraca bi trebao biti 20 (više ih je). Ukoliko bismo slijedili pravilo dvoje po predstavi, mislim da bi ostao koji novinar viška i nakon što biste ih raspodijelili na sve moguće manifestacije, predstave, predstavljanja i slično. Kad nas već ide, budimo i malo subjektivni. Djeca iz Nore doslovno žive za ovih 15 dana festivala, cijelu godinu čekaju svojih „15 dana slave“, vrijeme kad će odgledati sve što se odgledati može, napisati hrpu tekstova, i par godina kasnije ih ponosno čitati.
Članovi službe, hostese, zaštitari im doslovno oduzimaju, neću reći kradu, tih 15 dana slave zbog nekih glupih pravila koja je tko zna tko izmislio. Samo naprijed, dame i gospodo, uništite malenima nade i snove dok su još neiskusni, odmah im pokažite gdje žive, gdje im je mjesto, ne dajte im ni trenutka zanosa. Jer dječji festival je show za javnost, vladavina djece je čista izmišljotina napravljena da ljepše zvuči, sve se svodi na onih prokletih 20 ili koliko kuna po ulaznici koje će netko platiti da bude dio festivala. Eto, rekao sam i to.
Uvijek sam govorio da su radionice pravi život festivala, da smo svi mi podjednako dio festivalskog mozaika, ali u posljednje vrijeme mi je teško u to vjerovati. Ali, što ja, obično piskaralo čiji tekst pročita troje-četvero ljudi, može napraviti u vezi toga? Apsolutno ništa. Mogu se samo nadati da će netko s većim ovlastima nešto napraviti. Eto, a trebao sam pisati o „Poštarskoj bajci“. Kad smo kod toga, znate što bi bila fora? Ovaj tekst lijepo isprintati, staviti u omotnicu i dati poštaru da ga nosi što dalje odavde. Da dođe i do mog petog čitatelja, kojeg će možda biti briga za ovo što se događa. Previše očekujem. Ocjena: P (Ponosan što imam pressicu).
Điđi Delalić (16)
