Sinoć je u Foajeu šibenskog HNK-a promovirana monografija fotografa Ante Baranovića, vjernog suradnika Nore, Biltena i MDF-a.
Ante Baranić došao je u foaje kazališta u svom standardnom fotografsko-modnom izdanju; stara radna majica, đilet pun džepova i fotoaparat o ramenu. Stigao je izravno s Ljetne pozornice gdje je fotografirao njemačku predstavu „Izvanredno putovanje“. Skrio se iza panoa na kojoj je sjala njegova crno-bijela slika iz nekih mlađih dana, navukao opeglanu košulju kratkih rukava ispod koje mu je nehajno virila potkošulja. Stao je pred publiku nervoznog pogleda, spreman da posluša što o njemu imaju reći analitičari umjetnosti.
– Njegove fotografije nisu puki dokument, nego su i same po sebi dokument. Baranić naglašava fenomen vremena u njegovoj nepobitnoj prolaznosti, a iako se vidi da je emotivno povezan sa sudionicima festivala, on i dalje vjerno prenosi doživljaj manifestacije – počeo je Pavle Roca, jedan od urednika Antine fotomonografije „Promatrani promatrač“.
Ante Baranić, kroničar fenomena vremena u njegovoj nepobitnoj prolaznosti, voli svojim prijateljima i kolegama slati mailove. Ovaj je stigao 8. travnja: „Oglas: Crna, osamljena ONA traži muško društvo. Etnička pripadnost nije važna. Ja sam prijazna cura koja se voli igrati. Volim duge šetnje po šumi, voziti se s tobom u autu, lov, ribolov i kampiranje. U udobnim zimskim noćima volim ležati pred kaminom, a uz svjetlost svjeća ću ti iz ruke jesti. Čekat ću te pred vratima kad dođeš s posla i nosit ću samo ono što mi je majka priroda dala. Nazovi broj (404) 875-6420 i pitaj za Daisy. (Više od 15.000 muškaraca je moralo konstatirati da su nazvali azil za životinje u Atlanti).“
Pavle Roca nije na Antinoj mailing listi: – Festival želi biti poligon za susrete raznolikih kultura, što njegove fotografije vjerno dočaravaju – nastavio je Roca, dok su okupljeni Anitni prijatelji i suradnici, a i dobar dio gradske uprave grickali fritule i pili neidentificirane zelene i narančaste koktele.
Kulture istoka i zapada ne susreću se samo na Antinim fotkama, već i u njegovim mailovima, poput ovoga od 3. travnja: „Umro Barak Obama. Nakon 10 godina upita on Boga da ga pusti da posjeti Zemlju, da vidi u kakvom je stanju Amerika sada. Pusti ga Bog. Dolazi Obama u New York, ulazi u bar, naručuje pivo i pita konobara šta misli o tome kakva im je sada država, o problemima koje ima.
Konobar se začudi i reče:
– Koji problemi?
– Pa, znaš, Irak, Afganistan, Sirija, Ukrajina……
– To je sve riješeno. Sad je tamo mir i sve je naše.
– A Europa, Afrika, Bliski Istok?
Konobar izvadi ispod pulta mali globus i zavrti ga ponosno:
– Gospodine, mi smo sada Carstvo, cijeli svijet je naš.
Obama radostan, ponosan i zadovoljan, ispi ono pivo do dna, pa reče konobaru:
– Hvala ti, prijatelju! Koliko sam dužan?
– Jednu rublju i dvadeset kopejki…
Salva pohvala na račnu Ante Baranića nastavlja se, možda i malo više od izdržljivih desetak minuta. Neka, izdržali smo, zaslužio je. – Antine fotografije tijekom dugogodišnjeg rada obišle su sve kontinente, a osobno je ostavio pečat na svakom Međunarodnom dječjem festivalu kao ‘promatrani promatrač’ – nije se dao Pavle Roca.
Možda su Antine fotografije zbilja obišle svijet, ali ništa manje nije dobacio ni mail od 27. ožujka. „Utakmica vaterpolo lige BiH. Vatepolisti Semizovca igraju utakmicu s ekipom Rogatice. Trener ekipe Semizovca ide uz ivicu bazena i daje upustva svojim igračima i kaže igraču Mehi koji vodi loptu:
“Daj loptu Kemi, daj Kemi!”
A Meho i dalje vodi loptu i pređe jednog protivničkog igrača.
Opet trener:
“Baci loptu Kemi, baci Kemi!”
A Meho ide dalje s loptom, opuca i zabije gol.
Trener se na njega dere što ga nije poslušao, a Meho će na to:
“Pa, šta je? Dao sam gol!”
Trener odgovara:
“Fućkaš gol, udavio se Kemo!”
Riječ je preuzeo Davor Šarić, snimatelj i fotograf, nedovljno poznat kao autor omota Azrinog albuma „Ravno do dna“. – Ante, iako samozatajan i pomalo nevidljiv, njegov rad zapravo su fotografije sjećanja i memento jednoga rada i jednoga grada, stoga mi je drago da je višegodišnji trud postao ukoričen – poručio je okupljenima Davor Šarić.
Veza rada i grada, Ante Baranića i Šibenika, vjerojatno i jest na neki način ljubavna, no Ante nas je na Staru godinu 2014. podučio koja je veza najstrastvenija: „Veza između cigarete i čovjeka je najdirektnija i nastrastvenija. Ona izgori za njega, on umire zbog nje!“
Ante Baranić fotoaparatom prati MDF gotovo četrdeset godina, a monografija „Promatrani promatrač“ donosi izbor od pedesetak fotografija. – Godinama snimam javne osobe u različitim situacijama i uvijek sam na strani onih koji od njih očekuju da nešto pametno kažu. E, sad se to očekuje od mene pa sam zaključio da mi je najpametnije da šutim – nije nam to Ante poslao mailom, to je rekao jučer.
Novi mail očekujemo kad mu malo prođe gužva oko festivala…
Marko Podrug (40)
