Koprodukcija Teatra EXIT, Teatra Poco Loco i Kazališne družine Pinklec (Ljetna pozornica)
Sinoć sam pogledao najrealističniju, najemotivniju i vrlo vjerojatno najbolju predstavu na ovogodišnjem festivalu. Kazališna družina “Pinklec” uspješno nam je približila čestu pojavu u društvu – rastavu braka, te njen utjecaj na djecu. Kao što su sami junaci predstave više puta naglasili, garderoba se može podijeliti na pola, stan se može podijeliti na pola, čak se i stol može podijeliti na pola uz malo entuzijazma i rada motornom pilom, ali ljubav…. Ljubav je jedna, ne može se dijeliti, ne možete uzeti ljubav prema roditeljima i odvojiti točno 50 posto nje na mamu, 50 posto na tatu. Ne možete podijeliti dijete, barem ne poput kralja Salomona u onoj poznatoj biblijskoj priči.
Zbog toga tijekom rastave braka najviše bivaju oštećena djeca. Djeca koja često sebe krive za rastavu, traže bijeg iz stvarnosti u kojoj mama i tata više nisu zajedno te ne znaju kako reagirati i kako se ponašati u toj zbunjujućoj novonastaloj situaciji. Upravo zbog preciznog i iznimno uvjerljivog prikazivanja bijesa, zbunjenosti i tuge koju djeca rastavljenih roditelja osjećaju je ova predstava došla na sam vrh moje liste. Naime, protagonisti predstave, Nika i Andrija, su djeca rastavljenih roditelja. Andrijini su se dvaput rastavili, a Nikinima je ovo prvi put. Nikini su se razveli jer je njen otac našao novu ženu, a Andrijini jer su nezreli ljudi koji ni sami ne znaju što žele, a svaku svoju rastavu i pomirenje pravdaju frazom da su to napravili za njegovo dobro.
Igrom slučaja, Andrija i Nika stanuju u istoj zgradi i najbolji su prijatelji te služe kao jedina podrška i prava obitelj jedno drugom. Oboje imaju snove i želje: Nika mašta da je pop zvijezda, a Andrija želi biti pomorac kako bi otputovao što dalje od svoje obitelji. Nažalost, ti snovi ne bivaju zamijećeni ili podržani, ponajviše zbog toga što su roditelji prezauzeti svojim problemima da bi posvećivali pažnju djeci. Burne emocije u predstavi popraćene su teškim ritmom i agresivnom melodijom na gitari, basu i bubnjevima, koje sviraju sami glumci.
Sama priča je ispričana pola glumom, pola pripovijedanjem. Što se glume tiče, ponovno moram spomenuti izvrsnu izvedbu četvero glumaca, koja je, ruku na srce, jedna od najvjernijih i najemotivnijih koje sam imao priliku gledati. Publika se smijala besmislenim svađama roditelja oko podjele imovine, plakala zajedno s likovima (barem dio publike) i gromoglasno pljeskala i radovala se kad je na kraju Andrija, sad već odrasli pomorac, zaprosio Niku, sada profesionalnu fotografkinju, i umjesto sudbonosnog “da” dobio strastven poljubac. Dvaput.
Na kraju tako emotivnog putovanja do prihvaćanja, ljubavi i sazrijevanja, nitko u publici nije ostao ravnodušan, a sam kraj se pobrinuo za to da svi zajedno dobijemo zadovoljavajući zaključak i sretan završetak kako putovanja likova, tako i putovanja naših emocija. Ocjena : I (Ima li uopće smisla čitati ocjenu poslije ovakvog teksta?)
Điđi Delalić (18)
