Koprodukcija Gradskog kazališta „Joza Ivakić“, Vinkovci, i Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, Osijek (Ljetna pozornica)
Ne može proći festival, a da se ne odigra jedan klasik. Jedna princeza minimalno je potrebna da festival bude uspješan u dječjim očima. Dolazeći na Ljetnu pozornicu, nisam bila skroz sigurna da li se Pepeljuga baš danas igra i onda sam na pozornici vidjela SAT. Uz to još kamin, dvorac, grob… nije bilo sumnje.
Dok sam sjedila na stolici bila sam cijelu vrijeme u strahu kada će doći jedna mama s djetetom i ponosno reći da ja, jedan propali novinar, sjedim baš na njezinom mjestu. Došla sam u 9:02, do 9:20 je publika neumorno dolazila kao krdo bikova. Zašto bikovi? Pa, kao prvo zbog veličine, a kao drugo zbog silne žestine i stresa da se što prije doguraju do svojih sjedala i počnu glasno jesti kokice, lizati sladoled ili pijuckati sokić. Jedino mi se jedan mali istaknuo, dok ga je mama žestoko vukla za ruku, on je srljao po publici tražeći svog najboljeg prijatelja, Marka. Kada ga je pronašao dozove ga drugi. Neki Slavko i taj dječak koji je upravo našao Marka se ponosno pohvalio Slavku da ga je našao.
Iza mene je pak sjedio jedan red mališana koji su vješto udarali nogama u red pred sobom. Bez toga, ljudi moji, festival ne bi bio festival. Kada se smračilo jedna mala je iza mene zapovjedila: „Neka svi šute!“, drugi je komentirao: „Dobro, ‘oće l’ ovo više počet’“, a treća je urlala „Šutiteee!“
I tako je predstava jedva počela. Na sceni se pojavila jadna Pepeljuga ispod čije se haljine jasno ocrtavala posljedica sunčanja. Noge su joj izgledale kao male hrenovke, s jedne strane crvene, a s druge bijele, a odvajala ih je jasna crta vidljiva iz zadnjeg reda. Pržena Pepeljuga! Ispečena Pepeljuga! Zastava Monaka ili Poljske, zavisi u kojem smjeru nagnemo glavu…
Kako je priča tekla dalje, na sceni se pojavio princ, princ Florijan, više dvorska luda nego princ, obučen u blještave najlonke na kojima su ležale svijetlo ljubičaste kraljevske hlače. Tipično, svirao je liru i imao anđeoski glas koji se ovom prilikom nije čuo iz njegovih usta, samo iz zvučnika. Možda je njemu glas pregorio na suncu.
Da ne ispadne da samo kritiziram predstavu, plesni trio maćehe i polusestara bio je savršen. Uvježban do bola. Zahvaljujući hiperboli na njihovim licima, koreografija je postajala još bolja. Usprkos tome što je princ imao nebeski glas, ples mu nije baš išao od ruke. Držao se, blago rečeno, kao drvena Marija, sve što je mogao napraviti je korak desno, korak lijevo i korak naprijed. Više se od njega nije moglo niti tražiti, koraci, određene poze i nevin pogled sigurno je očaralo svaku malu djevojčicu iz gledališta.
Osim plesa, kostimografija i scenografija su bile izvrsno osmišljene, ali mi se radnja prebrzo odvijala. Nisu dopustili čaroliji da odradi svoj dio u predstavi, nego su brzo sve preveslali da bi čim prije došli do kraja i sutradan otići na more i još malo se sunčati. To je i publika osjetila, pa se počela ustajati čim je cipelica bila na nozi Pepeljuge. Slijedila je romantična pjesma, ali ljudi nisu marili. Dok su glumci svim srcem pjevali čarobnu pjesmu, krdo bikova se slijevalo niz gledalište. Tako je došlo vrijeme za poklon i glumce, kada su se izašli pokloniti, dočekao je šibenski bonton. Ljudima kojoj do nikakve predstave nije stalo, glumci su se poklanjali djeliću kulturne publike koji su iz sažaljenja pokušavali što jače pljeskati kako bi podmirili dugove za anonimne kulturne promašaje.
Po meni, predstava je bila… fino pečena!
Nika Vlahović, 16