Kazalište Mala scena, Zagreb (HNK u Šibeniku)
Predstava je bila famozno drukčijasta. Sigurna sam da su ovakve predstave svaki dan dobrodošle na naš Festival djeteta. Oduševljena sam i sigurno nisam jedina. Sve je počelo sa strkom i panikom oko ulaza. Karte su bile sve “rasprodane”, a pitanje je bilo hoće li me zaštitari pustiti da prođem. Na svu sreću tu je bio naš heroj Vitomira Lončar, producentica i osnivačica kazališta Mala scena (tj. Kazališta drukčijatosti). Ona nam je (meni i mami) nabavila dvije karte u njezinoj loži. Kao darak s neba. Vitomiru Lončar pamtim kao dobru vilu mog djetinjstva uz čije sam priče odrastala i mijenjala u bolju osobu.
Ovo je priča o epilepsiji ili svoj drukčijastoj djeci. Po prvi put je kazalište bilo puno, po prvi put su svi bili tihi kao bubice, a u trenucima humora puni veselja! Po prvi put su moje uši čule gromoglasan pljesak, dobro zaslužen. Ahh, što da kažem, obožavam Malu scenu od moje prve godine. Ova predstava je stvarno zaslužila svaku pohvalu, pa čak i najsjajnijeg Oscara. Ovo kazalište je najbolji primjer kako biti drukčijast. Neka profesionalci ostanu u državi u kojoj pripadaju. Samo neka ne otputuju. Opet ne mogu odoljeti da se ne poslužim Điđijevom drukčijastom bodovnom listom, ali dat’ ću tri ocjene:
M (ma za svaki dan)
D (DA! – kao u Supertalentu)
F (jednostavno fenomenalno)
P.S. u doktoru Brku sam prepoznala svog tatu jer vam on (kao što već znate) puno jede špinat, a knjige su mu svakodnevni prijatelj. Osim što ne pušta svoje brkove. A zato se on tako često brije. Ahaaaaaaa!
Nika Vlahović (13)
