Scena se sastojala od jedne kutije iz koje se kasnije razvila prava mala pozornica. Publika je više uživala u žonglerskim točkama, koje su trebale imati ulogu kratkog predaha od radnje, nego u samoj radnji, ponajviše zbog već spomenute jezične barijere između izvođača i publike.
Predstava „Kresivo“, u izvedbi Lutkovnog gledališča Ljubljana iz Slovenije, je prva dosad koja me uspjela ušuškati u duboki, opušteni san na petnaestak minuta. Predstava je započela izvedbom troje žonglera koji su nasmijali mlađi dio publike univerzalnim, već toliko puta isprobanim slapstick humorom kakav se najčešće viđa u animiranim serijama. Poslije toga su se izmjenjivali zabavni dio (žonglerske točke, magični trikovi, izvlačenje maramica….) i dio koji sam većinom prespavao. U tom se dijelu odvijala radnja predstave ispričana lutkama koju nisam baš shvatio zbog toga što su lutkari govorili slovenskim, koji mi je 90 posto nerazumljiv.
Ipak, prema onome što sam ja shvatio, u središtu radnje je putujući vojnik. On na svom putu upoznaje staricu koja mu daje zlata, prevaranta koji mu isto to zlato ukrade, ogromnog psa koji ga na kraju spasi, kraljevnu koju oženi, kraljicu koja ga pokuša otrovati jabukom, dvorskog spletkara kojeg pas efikasno zgrabi među očnjake.
Scena se sastojala od jedne kutije iz koje se kasnije razvila prava mala pozornica. Publika je više uživala u žonglerskim točkama, koje su trebale imati ulogu kratkog predaha od radnje, nego u samoj radnji, ponajviše zbog već spomenute jezične barijere između izvođača i publike. Nije prvi put da se nešto takvo dogodilo. Da zaključim, moglo je biti bolje, puno bolje, da se pronašao način da se premosti jezična barijera (prošlogodišnja ideja projiciranja titlova iznad pozornice bi bila pun pogodak), ali i ovako su najmlađi (ciljana publika) uživali, a to i je glavni cilj. Na kraju, mogu zažmiriti na nedostatke predstave (ne uspijem svakog dana zaspati u kazalištu) i zaključiti ovaj tekst jednom od svojih ocjena:A (Ah, ta jezična barijera).
Điđi Delalić (15)
