Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac (Ljetna pozornica)
Ovo je bio najbolji omlet sastavljen od humora i dječjeg smijeha kojeg sam ikada okusila do sada. U uvodnom dijelu su se, po običaju, pozivale osobe koje nam čine ova dva tjedna nezaboravnima. To je bio gradonačelnik, predsjednica, ravnateljica kazalista, ravnatelj kazališta za vrijeme rata … Prvi je pozornici pristupio gradonačelnik i održao poprilično dobar govor, ako mene pitate, ali mi se nekako činilo da nije volio biti u centru pažnje pa je nakon govora brzo sišao s pozornice. Ono čega nije bio svjestan je bilo dijete koje je cupetalo za njim pokušavajući mu dati buketić cvijeća. To je nešto slično kao kad ja pokušavam nadoknaditi propuštene satove u školi i tako iz testa nekako izvučem mršavu dvojku. No, uglavnom nakon formalnih govora istupila su tri mala pileta i otvorila naš 58. Međunarodni dječji festival djeteta.
A sada da razbijem Jaje. Bilo je odlično, jajastično! Ostala sam zapanjena kako i najmlađi mogu toliko dobro glumiti. Smijeha sigurno nije ponestalo za razliku od tehničke podrške. Sada sam u nedoumici, da li su ti mikrofoni možda samo na glumcima za ukras ili možda glumci nemaju glasa ili možda neki ne znaju pjevati? No kako bilo, za mene je mikrofon po definiciji sprava koja šalje glas na razglas i ne pleše sambu oko vrata.
No mikrofoni su bili mikro-problem, sve ostalo je bilo odlično! Gluma, ples, glazba, scena…. Meni se, kao i ostalima, najviše dopala baba Kata, koja je pristigla iz Zablaća. Moram jednom svratiti u njezine apartmane, mora da su zakon. Baba Kato, ako slučajno ovo čitaš, htjela bih te pitati da li mogu na rate.
Dosta sad o Kati, idemo mi općenito o predstavi. Kostimografija, scenografija, ples, glazba i naravno, HUMOR su bili feno-meno-menalni! Kazalište Zorin dom iz Karlovca nas je i na prošlim festivalima uvijek ostavljao bez daha. Za njihove predstave se uvijek tražila karta više. No, iznenađenje je bilo što je svečano otvorenje festivala ovaj put pripalo Zorinom domu, a ne ustaljenoj šibenskoj glumačkoj družini.
Zorin dom nas je preko raznih jaja, šarenih, malih, velikih, raskošnih, jednostavnih vodio po svim djelovima Lijepe naše dok je Dido pokušavao naći svog, s jednim klikom, naručenog prijatelja Franju u jednom od skrivenih jaja. Prije samog “The end-a” na velikom platnu slijedi najljepše izgovorena rečenica:” Prijatelja ne naručuješ, već ga nalaziš!”
I šećer za kraj… mislim sol za kraj. Ne mogu izostaviti posebne gledatelje koji su se našli u blizini i smijali se, puhali, mljackali, ćakulali, lupali mi stolicu i, naravno, zaklanjali mi pogled tjekom cijele predstave. No što se tu može?! To je ipak Festival djeteta i to šibenski. I bio bi nezamisliv bez tih cirkusa u gledalištu.
Nika Vlahović, 15
