Oproštajno obraćanje dugogodišnje novinarke Nore i Biltena, buduće doktorice fizike.
Odjavnik… tako mi teško pada pisanje ovoga. Šef mi je proreknuo da ću proliti suze po ekranu, no zasad uspijevam odoljeti. Ljudi moji, ovo je 55. festival, a ja sam počela s 47.! Popriličan je to festivalski staž ako uzmete u obzir da imam 18 godina. Iza mene su 4 festa u Nori i 3 u Biltenu, a za to vrijeme dosta se toga promijenilo. Izmijenili smo 3 redakcije, skrasili smo se tek ovdje u četvrtoj, u HND-u. I ljudi su se izmijenili; teta Grozdana je predala nas starije Marku i otad se nije ni vratila. Većina onih starih festivalaca s toliko nam omraženih jutarnjih presica dala je svoju štafetu mlađima.
Izmijenila se cijela jedna postava ekipe iz Kičmatransa. Svi oni s kojima smo znali visiti po Ljetnoj satima sada rade kojekuda, studiraju, a bome neki i djecu u kolicima guraju. I Bilten se izmijenio. Pola stoljeća je izlazio u tiskanom obliku, a sada je internet portal. Sjećam se kako smo žurili svako jutro u kazalište ugrabiti jedan od malobrojnih primjeraka da bismo se mogli kući hvaliti sa svojih fantastičnih 6 redaka, dok nas sada nekoliko klikova dijeli od teksta.
I ja sam se promijenila. Od one male “purgerke” koja nikog nije znala i smatrana je nekim strancem iz Zagreba, postala sam plazma. Ni vamo ni tamo; nisam “fetiva”, ali dobro se držim. Upoznala sam i grad i mnoge dobre ljude, a sve to mogu zahvaliti ovom Festivalu. Uostalom, bitno je kako se ti osjećaš. A ja znam da se osjećam kao da idem doma kad sjednem u bus za Šibenik i po putu slušam nove ćakule.
No, neke su stvari ostale iste, a mislim da će i uvijek biti takve. Još uvijek male norce jedva puste u kazalište. Još uvijek se šuljam tajnim putevima da bih pogledala koju predstavu. Još uvijek me neke hostese znaju izbaciti iz lože, samo što mi sada umjesto: “Aj mala, biži ća, doć će neko s karton!”, pristojno kažu: “Pričekajte dok počne predstava pa se vratite.”. Ipak sam sada starija i od nekih od njih. Još uvijek je nakon Ljetne najslađe pojesti topli burek iz pekare koja bi radila i duže, samo kad bi dan imao više sati.
Još uvijek se djeca jednako smiju lutkama, jednako utrčavaju na pozornice, Gorica je svake večeri svejednako puna, a ni lasera ne fali. Nek’ oni “gori” govore da je kriza; dok god si mali divljaci mogu priuštiti gađanje kokicama, ja znam da nije tako strašno. Dok ima djece, bit će i Festivala, uvijek će se naći neki način jer su tu ljudi koji rade iz ljubavi, a ne zbog upitnih crkavica. Ja bih prva radila za burek i jogurt. Već imam neke planove za znanstvene radionice, a voljela bih jednog dana i pomagati mladim nadama Biltena. Neće se Festival tako lako riješiti Ive Dominović.
Ovo nije zbogom. Ovo je samo jedno onako, usputno, “Ćao!”.
Iva Dominović (18)
