Naša novinarka Marieti Pavić napravila je intervju s Nikom Titanikom, našim poznatim karikaturistom, koji već godinama vodi radionicu na MDF-u.
Recite nam ukratko nešto o sebi…
– Dakle, ja sam Nik Titanik, svi me tako znaju, a pravo ime mi je Nikola i ja sam primarno politički karikaturist. Radim za novine “24 sata” i tamo svaki dan crtam po dvije karikature dnevno, već 20 godina. U njima obrađujem najviše politiku, ali i sve zapravo najvažnije i najzanimljivije događaje iz društvenog života Hrvatske.
Za one najmlađe, možete li objasniti što su to karikature, kako nastaju, koje su njihove najčešće teme…
– Karikatura je nekakva forma koja je dosta slobodna, što znači da nema puno pravila kojih se moraju oni koji rade karikature pridržavati. Daje jednu vrstu slobode pretjerivanja, slobodu likovnog izražaja, a opet omogućuje prenošenje poruke ili neke kritike ili na ukazivanje, ako se radi o političkoj karikaturi o nekim problemima u društvu i to je jedna novinska vrsta. Dalje imamo festivalsku karikaturu, a ona je interesantna, jer tijekom cijele godine širom svijeta ima jako puno festivala karikatura koje obično organiziraju npr. Hrvatsko društvo karikaturista čiji sam i predsjednik. Organiziramo svake godine dva velika međunarodna festivala gdje zadamo neku temu, pošaljemo pozive diljem svijeta, pa karikaturisti šalju svoje radove na tu temu i onda se organizira velika izložba gdje se dobiju i nagrade. Treća vrsta karikature je portretna karikatura kojoj samo ime kaže da je to karikiranje ljudi, a ona funkcionira na način da se rade portreti po narudžbi za razno razne prilike poput rođendana. Podvrsta te vrste je ta brzinska karikatura, a one su najčešće po ljeti, na moru, kad se napravi u pet minuta. Eto, to je nešto općenito o karikaturi.
Vaše pravo ime je Nikola Pleško, gdje se onda uvukao i Titanik?
– Pa da, Nikola mi je pravo ime. Studirao sam na Ekonomiji u Zagrebu, gdje su me zvali Nik i uvijek su dodavali nekakav nastavak koji se rimovao s Nik, tako da sam bio Nik Dobitnik, Nik Gubitnik, Nik ovo i ono, a onda kad je 1997. godine izašao film Titanik koji je bio jako, jako popularan i tada su dodali taj nastavak Titanik i to je ostalo, tako su me zvali. Oko dvije tisućite godine, kada sam baš profesionalno krenuo raditi za raznorazne novine, sam se krenuo potpisivati kao Nik Titanik i tako je i ostalo.
Kad ste se odlučili za karikature i kako se to razvijalo s obzirom na to da ste završili Ekonomski fakultet u Zagrebu? Koji su vam planovi bili prije nego što ste završili fakultet, jesu li ga karikature omele ili ipak nisu?
– Crtanje je moj život i ja crtam od malih nogu. Moja prva ljubav je strip, svi mi koji smo crtali osamdesetih godina prošloga stoljeća, dok sam išao u osnovnu školu, smo zapravo odrastali na Alanu Fordu, on nam je bio glavni. Svi mi koji smo crtali htjeli smo napraviti neku svoju varijantu Alana Forda, tako sam i ja crtao stripove kroz cijelu osnovnu i srednju školu, ali to još nije bilo dovoljno dobro za objavljivanje. Potom sam završio srednju školu i fakultet i tu sam krajem devedesetih otkrio karikature jednog američkog karikaturista Garyja Larsona, u čijim karikaturama glavnu ulogu imaju životinje, ali se nalaze u nekim ljudskim situacijama. Mene je općinio njegov način razmišljanja, ta jedna vrsta humora. Tada sam pomislio, to je to, time se moram baviti, jer je crtanje, mogu prenijeti neku poruku, poput neke vezane za Hrvatsku, koja je divna zemlja, ali opet puna problema. I tako je sve krenulo s karikaturama
Krajem svibnja 2006. godine otvarate vlastiti studio za dizajn i ilustracije, što nam možete reći o tome?
– Cijelo vrijeme uz crtanje sam shvaćao važnost biznisa. Shvatio sam njegovu važnost i zbog toga sam završio Ekonomski fakultet, iako sam htio ići na Likovnu akademiju, no nisam uspio upasti. Rekao sam: “Dobro, idem sad studirati Ekonomiju, organizaciju i menadžment s ciljem da ću jednog dana imati svoj studio, Nik Titanik studio.”
Prva karikatura vam je bila karikatura Davora Gopca, je li Vam možda ona i najdraža?
– Da, je! Ona je čak i prije, na kraju srednje škole kad sam već krenuo nuditi svoje portretne karikature. Tada sam dobio angažman u tadašnjem studentskom listu Puls, gdje su objavili nekoliko mojih karikatura koje su ilustrirala određeni tekst. Tako je bio i tekst o Davoru Gopcu, gdje je moj rad prvi put objavljen.
Kako ste se odlučili na rad s djecom ovdje na MDF-u? Koliko dugo vodite svoju radionicu?
– Nisam imao puno iskustava s radionicama, tu i tamo me netko zvao, ali to je ozbiljnije počelo u proljeće 2020. godine, taman kad je počinjala pandemija. Kontaktirali su me upravo s Dječjeg festivala i tako je sve počelo, a sve ostalo je povijest.
Što biste preporučili djeci za kraj?
– Da budu djeca što duže, da puno crtaju, da se zabavljaju ta da se što kasnije počnu opterećivati s problemima odraslog svijeta.
