Kostelac, Erak, Vlahović, Podrug.
Nekoliko živčanih gledatelja
Naizgled vrlo zanimljiva priča o dva prijatelja znanstvenika i njihovom “pokusnom kuniću” i nije baš onakva kakvom se čini. Kada sam došla u kazalište mislila sam da će se u predstavi ispreplitati glumački trenutci sa “slatkim začinom akrobatike”, no što je predstava sve više i više odmicala, podsjećala me na ulične programe. Po prvi put sam gledala kazališni cirkus i moram priznati da nije to baš toliko ekstra kako su drugi pričali. Nije mi se svidjelo što su glumci na uskoj pozornici vozili bicikle i izvodili razne trikove koji su mogli dovesti u opasnost gledatelje. Mogu samo zahvaliti Bogu što sam bila pametna i sjela u ložu odakle se nisam trebala bojati hoće li nešto poći po zlu.
Glumci su se svojim smiješnim grimasama i pomalo jezivim govorom pokušali približiti gledateljima i odvesti ih u svijet kemije i svega što je nevidljivo, ali i dio nas. Mislim da su u tome uspjeli, samo još da nije Albert popljucao gledatelje vodom. Sigurno su mislili da će tim činom nasmijati gledatelje i napraviti show, a zapravo su dobili samo par živčanih ljudi koji vjerovatno više nikada neće poželjeti pogledati njihovu predstavu. Opet mi nije jasno kako su mogli napisati da je predstava za 5+ kad su cijelo vrijeme pričali engleski.
Moram priznati da me oduševilo s kolikom ljubavlju i spretnošću glumci izveli predstavu. Ne mogu vjerovati kako netko može u isto vrijeme svirati 3 instrumenta. Sve u svemu mogu reći da mi je predstava bila odlična, te bih voljela kad bi na festivalu bilo još ovakvih predstava koje će nasmijati ljude različitih uzrasta.
Lucia Kostelac, 15
Nagovaranje na pljesak
Što se tiče ove predstave zapravo se ne zna što je to. Zna se samo da bi ova predstava bila pogodna i za ulične izvedbe. Predstava govori o profesoru koji je u potrazi za savršenim zvukom i ta radnja je jako dobro istaknuta, ali dobar dio njihove izvedbe bio bi prikladniji za ulične izvođače. Svaka njihova radnja izvedena je kroz akrobacije. Svaka ta akrobacija je bila jako slična onim akrobacijama koje se izvode u svakodnevinm uličnim izvedbama. Ipak na kraju svake njihove točke je bilo ono nešto za što se moglo čuti: “super” ili takav neki izrazi iz našeg svakodnevnog žargona.
Ipak, mogu vam reći da publika nije bila baš pretjerano oduševljena. To znam po tome što su dva glumca konstantno morali započinjati pljesak da bi ga publika nastavila, a svi znamo da na odličnu scenu na koju su ljudi oduševljeni pljesak dođe odmah nakon što scena završi. Sve u svemu predstava je bila uredu, moglo je bolje, ali nema veze.
Emil Erak, 15
Misli na oblaku
Predstava me, moram priznati, ugodno iznenadila. Bila je ispunjena glazbom, akrobacijama i naravno svjetlom. Radila se o jednom profesoru i njegovom pomagaču, tj. odmagaču, koji je na svim izumima, umjesto mirno stajao, on bi na svakom izumu ili malo stajao na rukama, ili svirao bilo koji instrument koji postoji. Istraživali su zvuk. Sada kada bih vam počela nabrajati akrobacije do sutra ih ne bih nabrojala. Kada nije bilo nikakvih akrobacija moj bi se pogled preselio na strop, a misli na oblak.
Najviše me zadivilo kako su glumci svirali 3 ili 4 instrumenta odjednom. Pokazalo se da je naziv predstave privukao brojnu publiku, a to su i opravdali što je potvrđeno gromoglasnim pljeskom. Pljesak nije bio samo na kraju predstave, nego nakon svake akrobacije. Nakon predstave sam načula brojne pozitivne komentare, kako je ovo bila najbolja predstava na festivalu. Meni je bila JEDNA od najboljih. Pouka? Hm… možda, upornost se isplati, ali ovoj predstavi više pristaje: ”Mašta radi svašta!”
Nika Vlahović, 14
Jakove izdrži!
Danas se u šibenskom kazalištu tražio zvuk, savršeni i čisti ton. Profesor Vakamarov je imao nekakav zvukometar pa je on kao tragao za tim famoznim zvukom. U početku smo mogli samo pretpostaviti da će, nakon sve sile eksperimenata, na kraju taj savršeni zvuk biti nešto predvidljivo, poput otkucaja srca, ili nešto još bezveznije, neki zvuk ljubavi, prijateljstva, obitelji, što ja znam…
Ali ne! Poslije svih mogućih i nemogućih načina sviranja hrpe instrumenata, vožnje biciklom, žongliranja, balansiranja na žici i pokušaja proizvodnje zvuka iz svega što se može, profesor je konačno otkrio da je zvuk svemira TAJ zvuk. Nije loše, nisam razočaran. A to je otkrio tako što je pomoćnika Alberta lansirao na Mjesec.
Pritom smo svi zajedno shvatili da profesor Vakamarov uopće nije glavni lik predstave, koja se zove „Fantastični laboratorij prof. Vakamarova“, pa nas je to navelo na krivi trag. Ali ne (opet)! Albert je glavna faca, taj lik izvodi sve moguće akrobacije, a istovremeno svira, vozi, baca, govori gluposti i nasmijava. Zapravo je profesor šegrt Albertu, samo glumata da je šef.
U stvarnom su svijetu, dok ne traže zvukove i ne lete na Mjesec, Švicarci. Govorili su na engleskom, svi smo sve razumjeli (i oni najmlađi, jer predstava bi bila jasna i da glumci nisu govorili), pa nije bilo ni potrebno da nam šibenski glumac Jakov Bilić prije predstave objasni radnju predstave na hrvatskom. Ali dobro, neka ga, možda će i on jednom glumiti u ovako dobroj predstavi.
Marko Podrug (42)