Svakih nekoliko minuta glumci su pjevali nešto svi uglas ili se nadvikivali što je izazivalo salve smijeha kod djece tako da bučnost, iako baš i nije odgovarala mojim bubnjićima, nikako nije mana ove predstave.
Koliko često čujete da je nešto izvedeno po pedeseti put? Zasigurno ne baš često. Pa je ipak naše šibensko kazalište imalo čast da baš u njemu Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka jučer izvede po pedeseti put predstavu ‘Grga Čvarak’. Stiješnjena na galeriji među uzbuđenim članovima Nore odgledala sam svoju prvu predstavu u kazalištu ove godine i shvatila da je bio pun pogodak što sam odabrala pisati baš o Grgi. On vam je jedan pravi nestaško za kojeg svi misle da je užasno zločest i stalno gledaju kako ga mogu popraviti. Svi osim njegove mame koja ga uvijek brani i govori da je on zapravo samo razigrano dijete, a ne neko zločesto ili bolesno kojem treba pomoć svećenika i doktora kako misle njegovi suseljani. No, na samom kraju (osim ako niste već prije sami zaključili) saznajemo iz prve ruke, od samog Grge, kako on nije ni zločesto ni nestašno dijete, već je samo jako zaljubljen u svoju susjedu Milu Malu. Tada se svi stariji pomire i ispričaju jedni drugima dok Mila Mala i njen Grga plešu s rodama.
Ako bi me netko pitao kojim bih pridjevom opisala predstavu, rekla bih da je bila zaista bučna. Svakih nekoliko minuta glumci su pjevali nešto svi uglas ili se nadvikivali što je izazivalo salve smijeha kod djece tako da bučnost, iako baš i nije odgovarala mojim bubnjićima, nikako nije mana ove predstave. Tko zna, možda ja starim. Jedna stvar koja mi se osobito svidjela bila je glazba što su je glumci samostalno stvarali ritmičnim udaranjem o lonce, šipke, povlačenjem četke po nekakvoj rešetki, itd. Ništa od toga nije bilo otprije snimljeno već su glumci pjevali i stvarali svoju neobičnu glazbu na licu mjesta. Na pozornici su se nalazila četiri prozora koji su predstavljali četiri kuće iz Grginog sela, ograda te drvene mačke, rode i kokoši. Dakle, scenografija nije bila pretjerana, ali svakako efektna. Ne znam za djecu, ali ja sam se u jednom dijelu kada dolaze svećenici i časne sestre (odjeću im spuste na pozornicu) naježila. Da me nije sram, rekla bih da mi je taj dio bio strašan. No, vrlo brzo sam zaboravila na jezoviti dio kada su se časne sestre počele kretati po pozornici na vrlo smiješan način, brzo se gegajući uz pratnju zvončića.
S veliki zadovoljstvom sam primijetila kako roditelji s djecom nisu napuštali kazalište prije kraja kako su to radili za vrijeme zadnjih nekoliko predstava. Naravno, nisu roditelji rekli: „Budi tiho i muči, sad će završit brzo“, već su djeca s velikim zanimanjem pratila predstavu i nisu ometala glumce pa tako i nije bilo razloga za prijevremenim napuštanjem kazališta. Prvi put da mogu reći kako mi je drago što publika nije poštovala dobnu granicu od 5+ jer u kazalištu uopće ne bi bila tako dobra atmosfera da nije bilo onih najmlađih koji su s iskrenim entuzijazmom (a kako i mogu drugačije nego iskreno) ponavljali zadnje riječi glumaca. Ova predstava je dokaz da ono pravilo „sve što je dobro kratko traje“ ne vrijedi uvijek. Nadam se da će Grga Čvarak biti izveden još najmanje pedeset puta i da ću ja dobiti VIP kartu za tu jubilarnu stotu predstavu (predsjednička loža, molim!).
Iva Dominović
