State Puppet Theatre, Vidin, Bugarska (HNK u Šibeniku)
Čudne riječi stvaraju nervozu
Dosada, dosada, dosada i još dosade. Ma što bi drugo prouzročilo tu dosadu nego lutke. Puno svijetlećih rekvizita i nekoliko lutaka je sve što čini ovu predstavu. Već svima poznata bajka o ribaru i ribici je privukla mnogo djece koja i nisu baš bila oduševljena predstavom. Tijekom cijele predstave je bio potpuni mrak kako bi se postigao efekt svijetleće scenografije, no to je bila velika greška. Ljudi su kao i obično koristili mobitele, zaštitari su ih upozoravali, što je rezultiralo stvaranjem žamora koji je ometao glumce. No, mogu reći da je glazba jedino što mi se svidjelo, iako je i ona u pojedinim trenucima bila zamorna. Još je donekle predstava i bila podnošljiva dok nisu počeli pričati. Čudne riječi koje su izgovarali su me jako nervirale. Predložila bih da posude “glasove” za snimanje Avatara.
Lucia Kostelac, 16
Zaboravila leće, vidjela samo mrlje
Jad, bol, čemer i tuga. Čim čujete da se radi o lutkarskoj predstavi, možete pretpostaviti da će biti izuzetno zamorna. Ova nije bila iznimka. Osim što su u predstavi “glumile” lutke, te su samim time bile ograničene, također nisu ni govorile. Spektakularno. Možda se iz djetinjstva sjećate crtanog serijala “Linea” u kojem su jedini zvukovi koje je glavni lik ispuštao bili “MNJ” “ŽMNJ” “HMNJ” i “ŠNJ”. E, tako su vam se isto glasali i likovi ove predstave. Originalno, zbilja. Ali, to nije sve. Umjesto da je nedostatak govora bio nadomješten sa širokim spektrom glazbenog umijeća, on je bio još uočljiviji i popračen s tri tona nekog trzalačkog glazbala koja su se izmjenjivala tijekom cijele predstave. Fantastično. Jedina stvar koja je u svemu ovome bila donekle inovativna je to što su koristili razna fluorescentna svjetla kako bi malo oživjeli svoj već energični show. Nažalost, zaboravila sam staviti leće kada sam izlazila iz kuće pa je sve što sam mogla vidjeti bila hrpa šarenih mrlja.
Mirna Lani Avdagić, 15
Vješto baratanje koncima
Ovo nisam očekivala. Lutke od konca, fluorescentnog konca! Moram priznati da su si dali truda, otići u dučan po toliko konca, donijeti doma toliko konca, i naravno isplesti cijelu predstavu od toliko konca. Bili su jako kreativni. Nažalost, nije bilo ludo popunjeno gledalište, ali su gledatelji bili ludi. Čak su i sudjelovali, od dosade su počeli pljeskati svaki put kad bi glazba zasvirala. Isto tako, bili su takve “baje” da su unatoč upozorenjima da predstava bude neosvjetljena, bljeskovima mobitela napravili disko. Nakon diska je počelo pričanje, smijanje koje se svake sekunde sve više pojačavalo.
Bajka o ribaru i ribici je postala nezaobilazna bajka našeg djetinjstva, a predstava mi je tu knjigu otvorila još jednom. Glumci su mi uspjeli ispričati priču bez ijedne riječi i uz puno konca. Ako slučajno niste imali djetinjstvo i nemate pojma o čemu se radi, tu je predstava da vam ispriča, a ja prepričam. Naime, bili jednom jedan ribar i njegova žena. Živjeli su skromnim životom u skromnoj kolibi. Ribar bi svakog dana išao loviti ribu. Jednoga se dana u njegovu mrežu zapetljala zlatna ribica koja mu je obečala ispuniti bilo koju želju, samo da ju pusti. Ribaru se odmah žena pokazala u glavi i zaželio je veš-mašinu. Ovo je bilo malo izvan konteksta i njegovog doba, ali što je tu je. Sljedećeg jutra se mašina pokazala na njegovu trijemu i žena je bila zapanjena i brže bolje strpala 3 komada odjeće u tu stvar. Čim je mašina počela pjevati, publika je počela bubnjati i tako je to trajalo 5 minuta. Tako su i ženine želje postajale sve zahtjevnije i od veš-mašine preko farme, pa sve do vlastitog dvorca. Nije htjela stati i njezina pohlepnost je rasla i rasla i napokon je od muža zaželjela da joj donese i samu zlatnu ribicu.
Ribaru je ostalo nešto mozga u glavi pa ju je odbio, ali njoj se slama u glavi zapalila i odlučila je sama otići po ribicu. Bilo je nevrijeme, ali se nekim čudom glupa ribica opet zaplela u mrežu i završila u ruci male pohlepnice. Smjesta je zapuhao vjetar, more se uzburkalo, a ribarova žena je završila gola na pučini. Na kraju je došao njezin muž s haljinom i brzo je uvidjela koliko je on voli i naučila cijeniti najmanje stvari u životu.
Predstava je bila posebna i zapanjila me sposobnost glumaca koji su vješto baratali koncima. I da napokon okončam ovaj tekst, bravo glumci, odlično ste ispričali priču i od nje ste ispleli djelo i zabavili publiku na vrlo kreativan način. Svaka čast!
Nika Vlahović, 15
