Svi znamo priču o Crvenkapici, pa često pomislimo da sve znamo o njoj. Ali znate li kako je Crvenkapica dobila svoju crvenu kapu? Znate li kako se zvao vuk? Sigurno ne znate.
Scenografija ostavlja bez daha
Zaboravite sve što sam rekao za prošlu predstavu ‘Ja i moji osjećaji’ zagrebačkog Žara ptica.Iz Gradskog kazališta Trešnja dolazi „dream team“ koji je sve uistinu iznenadio. Jučerašnja predstava bila je najbolja koju ste mogli pogledati do sad (teško da će je netko zamijeniti iako ima još vremena).
Prvo bih krenuo od priče koja je naravno malo i prerađena da bude još zanimljivija i smiješnija. Ubačena scena s Ivicom i Maricom i sretnim završetkom daje još bolju poruku, bez nasilja… Bio je tu i plot twist (preokret radnje) kad je mama od Tihane i Ivane koje su čitale dnevnik bila sama Crvenkapica. Još nešto važno za spomenuti. Scenografija. NAJBOLJA DO SADA. Od predmeta koji svijetle pod UV zrakama, drveta koje je bilo i spremnica, visećih svjetlećih gljiva…
Publika i glumci ušli su u priču kao nikad do sad na 54. MDF-u. Ovo je ono što bi trebalo biti svaki dan, ovakve priče koje budu pune gledatelja, pune žara, pune djece koja su čula original i sad su željna kazališne adaptacije. Ovo je sad stvarno probudilo dijete u meni, puno više nego ‘Ja i moji osjećaji’, puno puno više. Smijao sam se i bio oduševljen cijelim aranžmanom koji nam je bio ponuđen. Od izvrsnih glumaca, odlične scenografije koja je priča za sebe, glazbe, kostimografije i publike.
Da, publika je bila izvrsna od 5 do 15 godina, ne uključujući roditelje. Publika je bila zainteresirana, komunikativna i što ja najvažnije ‘živa’. Na dosta predstava publika samo gleda. Volimo kad ona i sudjeluje pogotovo kad je predstava za manju djecu jer se razbije monotonija i postane još zanimljivija, što im je uistinu uspjelo. Bravo ‘Trešnjo’ – čista petica.
Leonardo Miodrag (16)
Crvenkapica u novom ruhu
Svi znamo priču o Crvenkapici, pa često pomislimo da sve znamo o njoj. Ali znate li kako je Crvenkapica dobila svoju crvenu kapu? Znate li kako se zvao vuk? Sigurno ne znate. Nisam znao ni ja, dok nisam odgledao ovu predstavu, koja daje cijelu novu dimenziju najdražem dječjem klasiku.
U ovoj verziji Crvenkapice, glavni likovi su Crvenkapičin dvije kćeri, koje na mračnom, prašnjavom tavanu pronalaze Crvenkapičin dnevnik i rekreiraju priču. S par odstupanja od originala i detaljnijih objašnjenja. Naime, Crvenkapica je svoj crveni plašt s kapuljačom dobila za sedmi rođendan od bake, baka Silva se ozlijedila tijekom natjecanja u ritmici s hula-hoopom, lovac Luka je bakin trener, vuk se zove Bobo i odlučio je pojesti baku jer je očajan i gladan, Crvenkapica je na putu do bake upoznala Ivicu i Maricu i slučajno ih uputila do zle vještice…
Najveća je pak promjena završetak. Vuk je pošteđen te dobiva posao kod Crvenkapičine majke kao kušač njenih (bit ću blag, pa ću reći maštovitih) recepata te je zadužen odgovarati na sva pitanja koja mu znatiželjna Crvenkapica postavlja zbog toga što je jednom pojeo enciklopediju pa sada zna sve (moram to jednom probati). Osim toga, dio tijekom kojeg baka Silva izvodi ritmičke figure s hula-hoopom me doveo do suza. Moram spomenuti i bogatu, zanimljivu scenografiju (ogromno stablo koje se rastvara u kuhinju, među ostalim). Od likova je najzanimljiviji definitivno bio vuk, koji je prikazan u potpuno drugačijem svijetlu, najviše zahvaljujući Damiru Klemeniću, kojeg sam zapamtio s prošlogodišnjeg festivala po briljantnoj ulozi u VIS Životinje. Na kraju mi se ipak nameće potpuno nevažno pitanje: Ako Crvenkapica ima dvije kćeri, tko je otac? O tome razmislite do sljedećeg puta, kada ćete otkriti da ja nisam nimalo bliže odgovoru od vas. Da zaključimo, ocjena: F (Franka Štrkalj, jedna od voditeljica Nore je tijekom svih 60 minuta predstave sjedila pokraj mene u loži i sada traži da negdje spomenem tu činjenicu, a ja nemam gdje pa stavljam u ocjenu, gdje se najmanje očekuje).
Ok, sad prava ocjena: C (Crvenkapica u novom ruhu je iznenađujuće dobra)
Điđi Delalić (16)
Odlična Ana Vilenica
Jučer je na kazališnim daskama odigrana predstava ”Crvenkapica”. Ispričati ovu opće poznatu bajku na klasičan način bilo bi nedostojno, pa čak i za ovogodišnji festivalski program, stoga je dramaturginja i redateljica Ivana Čoh Šverko tradicionalnu priču obukla u modernije ruho.
Kao uvod u samu radnju na pozornici se pojavljuju dvije djevojčice, koje zatim pronalaze prašnjavi dnevnik za kojeg se ispostavi da je Crvenkapičin. Čitajući, te usput kritizirajući njen užasan pravopis, polako otkrivaju novu pozadinu cijele priče. Crvenkapica, čiju je ulogu jako dobro odigrala glumica Ana Vilenica, hiperaktivna je i razigrana curica koju sve zanima, te koja je u stanju postaviti tisuću pitanja odjednom.
Za predstavu imam samo pozitivne komentare te smatram kako je unijela jednu dozu svježine u festivalski program. Radnja satiričnog ugođaja uz umjerenu dozu glazbenog sadržaja učinila je ‘’Crvenkapicu’’ punim pogotkom, koliko za mlade, toliko i za one nešto starije.
Ante Baran (18 god)
