Zamislite da radite kulu od karata, i to visine od jednog metra. Ne možete ni zamisliti koliko je pažnje i truda potrebno za to. I onda vam dođe netko i sruši vam tu kulu. I počne gaziti po njoj. Svojim blatnjavim cipelama. Ili zapravo da vam cijela publika napravi to isto.
Jučerašnja izvedba koju su trebali izvesti djeca iz SOS Dječjeg sela Lekenik je prošla vrlo slično (zapravo ovo gore je bio najblaži primjer), ili barem sam ja to tako doživio, a i kolega Điđi je također bio frustriran oglednim primjerom ljudske bezobraznosti, gluposti i nezanimacije za trud i rad.
Naime, djeca su trebala izvesti predstavu pod nazivom “Crvenkapica iz Lekenika i vuk Crvenhlačko iz Siska”. Dosta ljudi se okupilo, dosta ih je stalo i na nogama jer nije više bilo stolica. Ponadao sam se da će predstava biti odlična i da će publika djeci dati zaslužen pljesak. Čak je i predstava bila “stihovana”, te je trebala biti interaktivna.
Čim su djeca počela glumiti, žamor među ljudima u publici je počeo. Za vrijeme predstave nije prestajala priča. Dok su djeca pomno pratila predstavu, roditelji su se smijali blebećući s osobom do sebe. Žena ispred mene se smijala pričajući drugoj ženi zgode iz svog zasigurno uzbudljivog života.
Predstavu je također popratilo loše ozvučenje pa se nije moglo ništa čuti zbog primata oko tebe koji pričaju. Inače, radilo se o malo izmijenjenoj verziji Crvenkapice u kojoj je ona zarobila Vuka i na kraju se odvijalo suđenje u kojem su djeca iz publike trebala odrediti hoće li se Vuk pustiti na slobodu. Stvarno nisam čuo je li se taj interaktivni dio uopće odigrao. A predstava nije bila ni zamorna, nije trajal ni pola sata.
No, ljudskoj gluposti nema kraja pa tako je uslijedio finale. Nakon što su izveli predstavu, svi su počeli pljeskati i malim glumcima su se prikazali osmijesi na licima kad su se poklonili. Mislio sam, bar su zadovoljni reakcijom zadnjom ako ništa. Glumci su otišli iza pozornice i opet se vratili da se poklone. Taman kad su se mislili drugi put nakloniti, publika je prestala pljeskati i masovno odlaziti s Male lože. Djeca su ostala samo tako stajati par sekundi, držeći se za ruke, uz pogled nevjerice. Zar smo se stvarno nalazili samo na Starom pazaru gdje ne važe neki ustaljeni obrasci ponašanja, a ne na mjestu izvođenja kulturne izvedbe? Primjer od prekjučer gdje su djeca na Ljetnoj pozornici počela trčati hvatajući novce i ovaj jučerašnji prikazuje nam čisti primjer današnjeg društva, ovaj prvi što im je samo na pameti, a ovaj drugi kako se odnose prema drugima. Hvala.
Josip Mrđen (18)
