Na jučerašnjem, ujedno i posljednjem, okruglom stolu o temi “Kazalište za djecu i mlade u potrošačkom društvu” razgovarali su Jasen Boko, već poznati voditelj okruglih stolova, Snježana Abramović, ravnateljica ZKM-a, Enes Kišević, pjesnik i glumac, Katarina Kolega, kazališna kritičarka i pedagog u ZKM-u, Edi Ćelić, glumac i lutkar u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, Lidija Kraljić, također glumica i lutkarica u već spomenutom kazalištu, Franka Klarić, glumica u HNK Šibenik, gospođa Iva Koebler, Maja Trlaja, ravnateljica HNK Šibenik, Jasmin Novljaković, redatelj i Neni Delmestre, splitska redateljica, jedna od urednica programa MDF-a i selektor festivala “Mali Marulić”.
Boko je raspravu otvorio pitajući Kiševića za mišljenje o dječjem kazalištu, na što je Kišević kazao da kazalištu nedostaje ljepote jer se sve radi površno.
– Tekstovi za djecu su jako loši i puni su gegova kojima je cilj nasmijati djecu. Sve se svodi na ritam. Sve naginje prema ispraznom spektaklu, a prava ljepota polako nestaje – kazao je Kišević koji smatra da je za to krivo društvo, koje je također površno u svemu.
Boko je postavio još jedno pitanje: treba li se kazalište prilagoditi društvu ili mu se suprotstaviti? Prema Kiševiću, najvažnije je prepoznati ljepotu i prenijeti je publici. Dodao je da se previše objašnjava, a premalo čini.
Zatim je Boko predao riječ gospođi Ivi Koebler, koja održava predstave na ulicama. Koebler je pojasnila koncept otvorenih predstava na ulicama, koje gledaju dvije vrste ljudi – oni koji nemaju ništa pametnijeg za raditi i oni koji imaju nešto za raditi, ali ih je predstava uspjela dovoljno zaintrigirati da ostanu.
– Tako se daje sloboda publici da odabere želi li ili ne želi biti dio predstave – rekla je Koerbler te pohvalila kazalište “Mala scena”, koje uspijeva ljepotom privući gledatelje.
Kvalitetne predstave od malih nogu
Gospođa Delmestre je kazala da većina suvremenih hrvatskih pisaca piše predstave o tome kako djeca ostaju sama kod kuće i ulaze u svijet mašte te da odrasli automatski pretpostavljaju da su djeca potpuno prigrlila konzumerizam modernog društva bez da se zapitaju što djeca žele osim toga. Naglasila je da djeca zapravo jako dobro reagiraju na kvalitetne predstave te kao primjer navela festival “Mali Marulić”, na kojem se već par godina izbor dječjeg i odraslog žirija za najbolju predstavu podudaraju. Smatra da djeci u predstavama treba dati neki smisao, ne samo lijepi celofan jer je to potcjenjivanje njih.
– Poanta je kazališta davanje jednog drugačijeg kuta gledanja na stvari, koji nijedno drugo sredstvo ne može prenijeti- kazala je Delmestre.
Boko je pokrenuo pitanje, odnosno problem smanjivanja srednjoškolske publike. Delmestre je odgovorila da su srednjoškolci posebna vrsta publike jer im je kazalište jako društven događaj, dok je Kolega kazala da su došla nova vremena i da se treba prilagoditi novim tehnologijama. Nastavila je tvrdnjom da srednjoškolska publika najbolje prihvaća predstave koje im daju neki problem za razraditi i razmišljati.
Radionice za srednjoškolce – zašto ih nema?
Nakon toga se povela priča o radionicama za srednjoškolce, koje su većinom ukinute zbog preniske razine interesa. Maja Trlaja je ispričala kako organizatori radionica za srednjoškolce zapravo idu po školama i predlažu svoje programe zainteresiranim profesorima i učenicima.
– Nažalost, interesa nema, barem ne onoliko koliko bi ga trebalo biti – rekla je Trlaja.
Ćelić je pričao o svojim iskustvima s kazalištem od mladih dana do danas te zaključio da većih promjena u predstavama nema. Dobra predstava je uvijek dobra predstava – zaključili su jednoglasno sudionici. Kraljić je također pričala o svojim iskustvima i kazala da djeci predstavama ne treba podilaziti, već im dati predstave koje će “biti brže od njih”, začuditi ih i iznenaditi.
Novljaković je izložio jako važan problem podjele “po teritorijima” , odnosno istaknuo činjenicu da kazališta nemaju puno šansi gostovati u drugim gradovima jer domaća kazališta “drže teren”. Kao pozitivan primjer istaknuo je suradnju s kazališnom družinom Pinklec.
Zatim se pričalo o pristupima predstavama u stranim zemljama poput Njemačke, gdje je običaj da redatelji prije predstave razgovaraju s djecom o onome što će se u predstavi odvijati da im približili i pojednostavnili ono što bi inače bilo komplicirano. I u Hrvatskoj je ZKM pokušavao slične stvari, poput “pripremnih čitanja” prije predstave, ali kod nas nema dovoljno zainteresiranih redatelja i pedagoga. O tome je pričala sama ravnateljica ZKM-a Abramović.
Trebalo bi promijeniti kompletni postojeći sistem, što nije nimalo lako. Za kraj je Maja Trlaja zaključila ovogodišnje Festivalske razgovore i najavila da će se razgovori nastaviti i idućih godina, jer svi iz njih možemo nešto naučiti.
Điđi Delalić (17)
