Po našem izboru, ovo je najbolji tekst o Buratinu dosad!
Neka nova verzija Pinokija. Iako i stara, jer se projekcirala na festivalu prije sedam godina. Tako da je ovo ustvari bio kao neki remake. Rado bih usporedila staru i novu verziju, ali moje pamćenje ne seže toliko daleko. Ironično je to što sam ustvari glumila u starom Buratinu. Ne sjećam se baš ničega. “Mozgovi su vam isprani samsongovima i ajfonima”, rekla bi moja bakičica.
Predstava mi je bila dobra. Baš tako, lijepa, punašna trojka. Glumačka postava bila je identična kao i za prošlogodišnje otvranje MDF-a. I za ono prije dvije godine. “Što je sigurson, sigurson je”, rekao bi moj prijatelj Jere.
Estetika pozornice jako mi se svidjela. Centar scenografije bilo je malo rustikalno putujuće kazalište, koje je ujedno bilo i pozornica. Glazba je bila lijepa. “Kako glazba može biti lijepa, kako hrana može biti lijepa, vama Dalmatincima je sve lijepo, to je jedini pridjev koji imate”, rekla bi moja prijateljica Mila iz metropolisa.
Malo me je nerviralo što se često nisu mogle razabrati riječi glazbe. Po mom je mišljenju predstava trajala duže nego što je maksimum koncentracije publike, a bilo je suvišne govorancije koja nije bila ni najmanje ključna za radnju te se mogla bez problema srezati. Publiku je oduševilo troje kazališnih lutaka, a ja i moja susjeda u gledalištu, Benisa, najviše smo bile nasmijane Pierrom koji je svako malo u rečenice ubacivao talijanske izraze, pa nas je to podsjetilo na našu prijateljicu Miiju sa dva i. Moja mama kaže da je nova verzija Buratina bolja od prve pa ćemo joj vjerovati.
Mirna Lani Avdagić (14)
