SAM NA SVIJETU: Nitko nije otok

SAM NA SVIJETU: Nitko nije otok

Dječje kazalište Dubrava, Zagreb

 

U žurbi da stignem na predstavu, klizala sam se glatkim ulicama grada Šibenika. Pred kraj puta moje klizanje bilo je popraćeno uvodnom pjesmom predstave. Zakasnila sam!!! Kakav bih ja bila novinar kada bi sve bilo točno na vrijeme? Neprofesionalan.

Prođem kroz vrata, zaštitar me odmjerio i pozdravio, a ja jurim i brzo sjedam na bilo koje mjesto u gledalištu. Ipak, nekog izvještaja mora biti, neće se sam napisati.

Na sceni stoji glumac potpuno ćelave glave, obučen u crno i vještim pantomimičarskim kretnjama prikazuje svoju jutarnju rutinu. Pere zube, sam sebe šarmira u ogledalu i na kraju doziva roditelje i prijatelje. Zove se Robi. Kakav Robi? Koliko ja znam glavni lik bi se trebao zvati Pale, a ne 'Robi'! Da ne duljim, Robi je isprva bio poprilično sretan što je ostao sam, krao je iz pekare i iz banke, išao u kino i park te čak vozio tramvaj. Nakon sve te zabave uvidio je da mu ništa ne vrijedi kada to ne može dijeliti s nekim. Vjerujem da se tu svi s njim slažemo, jedino kada otvorim žvake u razredu... Tada se mirne duše mogu i pozdraviti s njima (inače sam glavni negativac i škrtac razreda koji svoje blago čuva u svom trezoru).

Onda je Robi zaspao i sljedeći dan, kao da jučerašnji nije niti postojao. Robi je tvrdio da se nalazi na nekom samotnom otoku i izigravao dvije osobnosti, taštog čovjeka i defetista. Za te dvije riječi pilio je mlađahnu publiku do kraja predstave, a malci su se sigurno samouvjereno vratili doma ponavljajući dvije sada poznanice kojima su sigurno masirali svoje starije babe i dide u kući prozivajući ih taštima i defetistima. Sinoćna predstava bonton, danas enciklopedija, bojim se pogađati što je sljedeće da se ne bi obistinilo...

Tijekom drugog dijela na otoku ispred mene se svijetlio mobilni ekran, aplikacija za uređivanje. Ispred mene se zapravo nalazio mali umjetnik koji je nepoznatoj osobi stavljao sjajilo na usne, maskaru, tuš i ostale sitnice tako da sam više bila zaokupljena promatranjem telefona umjesto glumca na čijoj su se majici počele pojavljivati fleke znoja. Bio je pomalo dosadan i nezanimljiv. U vremenu distance, maske i dezinficijensa, nije previše zabavno gledati usamljenog glumca na sceni. Većina naše kulturne publike dizala se sa svojih stolica i u ležernom stilu napuštala predstavu koja se približavala svom vrhuncu pronalaskom prijatelja na samotnom otoku. Tako je i moj vizažist ispred mene nakon teatralnog premještanje nogu iz zraka na pod, kao što se obično radi kad ste ležerno zavaljeni u kućni naslonjač, u jednom trenutku nestao, pa se moj fokus vratio na pozornicu.

Na kraju, nakon što je Robi pronašao svog prijatelja Petka, kojeg je susreo, pretpostavljate, u petak, uhvatila sam glavnu poruku predstave koja kaže da čovjek nije otok, već je stvoren za putovanje, što se po mojem mišljenju baš ne slaže sa samim naslovom predstave, ali tko glumi, njegova predstava.

Kada sam se vraćala kući obazirala sam se na sve oko sebe jer sam genijalac koji je zaboravio sa sobom ponijeti mobitel. Promatrajući prazne, zatvorene dućane i napuštene restorane stvarno sam se osjećala kao Robi sve dok nisam došla do Gorice i ugledala pravi dječji festival. Bezbrižna djeca, gusto naslagana sa sjajem u očima gledaju u šareno platno. E,  to ti je festival!!

Nika Vlahović, 17

 

FOTO GALERIJE

Joga na MDF-u

Mali gimnastičari

Festivalska publika

Kralj lavova