TONKA BONTONKA: Jedna lijepa riječ nikada neće biti previše

TONKA BONTONKA: Jedna lijepa riječ nikada neće biti previše

Gradsko kazalište Scena iz Velike Gorice

 

Tijekom cijele školske godine pratio me jedan strah da ću izgubiti svoje spisateljske sposobnosti, da vas mogu zabaviti unatoč sve slabijem izboru i novim ograničenjima odvijanja predstava. Ipak, ovo mi je zadnji festival, moja zadnja mogućnost da budem samo dijete, stoga evo vašeg novinara koji će iz ovog festivala pokušati sklopiti povijesni roman. Pravo je iznenađenje što festivala uopće ima ove godine, to nekako smatram znakom da ga iskoristim… do srži!

Odmah me na vratima dočekao poznati stražar tako dobre volje da je i meni podigao raspoloženje, dok mi je dezinfektorica utopila ruke u dezinfekcijsko sredstvo nakon čega su se sušile tijekom cijele predstave.

Ovo je moja prva odgledana predstava ove godine, prema Tonkinim riječima, odmah ću priznati da mi nije bila baš po volji jer je ipak napravljena za najmanje. Nas malo starije je u ovim godinama teško naučiti novom bontonu ili još bolje, primijeniti ga. Evo slučajno imam jedan primjer jednog propalog slučaja. Neimenovana osoba bila je prisutna na predstavi i u jednom trenu sjedalo je ostalo bez gospodara, a njezina crna sjena prekrila je pozornicu samo kako bi mogla poslikati glumce. Kladim se da tu sliku u životu neće pogledati. Zamislite, unatoč upozorenjima Gradskog kazališta Scena iz Velike Gorice, neimenovana osoba odlučila je biti, kako bi mi rekli 'rebel',  kršitelj pravila iliti gangster. Ne mogu baš reći da mi je bilo zanimljivo, ali bi se tu i tamo našla neka lijepa poruka tako da 'sve u svemu' predstava je bila solidna.

Radnja je govorila o dječaku Stjepku koji je došao na predstavu obučen kao moji prijatelji u vrtiću, što za sebe ne mogu isto reći (jer je moja mama uvijek vodila računa da sam ja u svakoj situaciji pravi mondiš). Još k tome, Stjepko je kao modni dodatak upotrijebio nogometašku loptu... Kakav bonton za boravak u kući?! Stjepko, pod hitno treba kod stilista, predlažem svoju mamu! Zato je Tonka, drugi glavni lik, očito ovisna o bontonu, uskladila boju rukavica za čišćenje s bojom svoje majice. Svidjeli su mi se suveniri s kojima je cijela predstava podsjećala na emisiju 'Čarobna ploča', lonac se pretvarao u cilindar, vrata su se pomicala, prozori razbijali i magično bili popravljeni... Vjerujem da bi dobro došlo takvo nešto u stvarnom svijetu. Cijelo vrijeme propuštam glavnu temu ove predstave, a to je da jedna lijepa riječ nikada neće biti previše te da jedna lijepa riječ može učiniti čuda. Tonka je Stjepka naučila lijepom ponašanju, a Stjepko je Tonku naučio da stvari ne mogu zamijeniti ljude.

Poslije predstave publika se razilazila u malim grupicama na sigurnoj udaljenosti u strahu od nepoznatog virusa. Da li smo ikad mogli o ovome i pomisliti kako ćemo jednom uživati u festivalskim predstavama uz maske i dezinficijense? Uz dobro ponašanje, kojem nas je Tonka Bontonka kroz cijeli sat podučavala, nismo se mogli oduprijeti dojmu kako je dobro ponašanje važno posebno sada kada vreba virus koji dijeli svoje ime s poznatim pivom.

Na izlazu iz „kazališta na otvorenom“, u pozadini odlučivalo se da li otići prvo na sladoled ili na Goricu zauzeti mjesta. Ja sam se zaželjela sladoleda i stala u red za 'Grom' planirajući se s njim uspeti na „festivalski tron“ u Kalelargi i kraljevski nadgledati gradska večernja događanja, no mala ispred mene je počela vikati na svoju mamu kako kod 'Pingvina' imaju veće kugle. Bilo je to dovoljno uvjerljivo da sam i sama izašla iz reda i ovim putem joj se želim zahvaliti.

Mala moja, hvala ti što si upotrijebila glasila svoja.

Nika Vlahović, 17

 

FOTO GALERIJE

FANTASTIČNA TURA

ČAROBNJAKOV UČENIK

MONTE LIBRIĆ

ČUDNOVATE ZGODE BARUNA MŰNCHAUSENA