KNJIGA O DŽUNGLI: Svjetske sile koje ruše sve pred sobom

KNJIGA O DŽUNGLI: Svjetske sile koje ruše sve pred sobom

Teatr Baj Pomorski, Toruń, Poljska (Ljetna pozornica)

 

Radnja...poznata, kostimi...vrlo kreativno osmišljeni, ritam...najbolji dio.

Kada sam na početku čula od neke gospođe da u predstavi nema govora, izgubila sam nadu za bilo kakvim uživanjem. No kasnije mi se došlo do glave da likovi niti ne mogu govoriti jer životinje ne govore, osim ako se cijela publika ne pretvori u Snjeguljicu ili ako ne dođe ona sama pa da nam lijepo prevodi. Niti sam Mogli nije mogao pričati jer ga jadnog nitko nije imao naučiti, pa se jadno dijete naučilo jedino derati na raznim frekvencijama.

Na početku sam spazila lika u kostimu nekakvog nosoroga, umjesto da se skrivao, on je mirno stajao iza stupića očekivajući da ga nitko neće vidjeti. Taj lik mi nije bio jasan ni na tom početku, a niti tijekom cijele predstave. On je naime cijeluu predstavu odigrao tako da je mirno stajao ispred svog stolića i igrao se svojom kamericom, obloženom trskom ili nekakvom slamom samo da se uklopi. I tako je on, ljudi moji, snimao cijeli svoj stolić, kasnije sam shvatila da je on sam sebi igrao predstavu na stoliću snimajući sve to da bi se moglo prikazivati publici koja jednostavno nije htjela shvatiti što se dešavalo.

Kostimi su im bili baš moderni, jedan bih čak bila nosila u školu. To su bile boje koje su u raznim osvjetljenjima davale drugu boju. Bilo je tu ljubičaste, žute, zelene...ali su sve nekako izgledale kao jedna boja. Fenomen, koji još nije otkriven... iznenadili su me kostimi koji su prikazivali životinje. Rađeni od neke trske, šta ja znam, bili su tako dobro osmišljeni i vjerno su prikazivali svoj lik. Glumci su vješto baratali time, ali jednoj se kostur vuka bio zapetljao u stolić pa ga je na svu sreću uspjela iščupati na vrijeme. Zmija Ka, bila je paklena stari moj, svojim tijelo izreckanim na tri dijela je zauzimala cijelu pozornicu, a svojim delikatnim pokretima izazivala strah. Mogli mi baš i nije bio nešt' jasan. Katkad je bio mala beba od trske, onda je postao strašilo od trske i na kraju je to postao jedan glumac. Taj je glumac na početku bio bez ikakve maske vuka ili nešto slično, u sebi sam mislila da si je valjda sam sebi toliko poseban da ga niti maska nije dostojna. Svidio mi se dio pri kraju, gdje je pantera odjednom postala djevojčica koja je uhvatila Moglija za ruku i počela pjevati neku melodiju koja je u početku zvučala kao neka dosadna crkvena pjesma, a završavala bi nekim umirujućim „džunglijskim“ tonom.

Dolazimo do najboljeg dijela, ritam i glazba. Iskreno, pokušavala sam skenirati svaku pjesmu koju bi pustili, ali moja jadna aplikacija nije davala ni najmanje znakove života, ni pojma koja bi to čudnovata glazba mogla biti. Tako sam s boli u srcu, da je neću moći slušati kasnije u životu, upijala svaki ton te apstraktne, zanimljive melodije. Upotpunio ju je ritam kojeg su svi izvođači imali u krvi. Koji je dolazio da izražaja u fazi majmuna. Uzeli bi svoje tršćane rekvizite, palice u ruke i solili muziku svojim nevjerojatnim bubnjarskim vještinama.

Molim lijepo! Od kad to postoji neki crveni cvijet? Kakav sad crveni cvijet, meni nije jasno. Navodno je crvenim cvijetom Mogli tjerao životinje dalje od sebe, mogao se jednostavno okupati u kanalizaciji i dobio bi isti efekt. Umesto toga se ubio tražeći to „čudo prirode“.

Na kraju su nas glumci usporedili sa životinjama, krasno, jedino nisu pogriješili činjenicom da se u nama krije divlja zvijer. Tu sad mogu posvjedočiti raznolikim događajima, tučnjavama, svađama... Ne da smo zvijeri, nego se pretvaramo u svjetske sile koje ruše sve pred sobom, ali i životinje mogu poslužiti kao izraz...

Predstavi dajem điđijevu ocjenu M, može to još bolje!

Nika Vlahović, 16

FOTO GALERIJE

Joga na MDF-u

Mali gimnastičari

Festivalska publika

Kralj lavova