'Šegrt Hlapić' na neobičan način
'Šegrt Hlapić kako bi ga izvela kazališna družina Pinklec'
Kad sam pročitao naslov, pomislio sam da ovo neće biti još jedna od mnogih „uobičajenih“ adaptacija bezvremenske priče o Šegrtu Hlapiću. Kad su se glumci kazališne družine „Pinklec“ na početku predstave nazvali glumačkim veličinama, znao sam da ovo neće biti još jedna od mnogih „uobičajenih“ adaptacija bezvremenske priče o Šegrtu Hlapiću. A kada su glumci usred predstave uzeli pauzu za gablec „jer im zakonske regulative to dopuštaju“, shvatio sam da ovo neće..... ma, ostatak već znate.
Dakle, predstava me ugodno iznenadila svojim pristupom priči o Hlapiću. Nakon uvodnog dijela glumci su počeli pričati priču kroz mješavinu glume i lutkarstva, i sve je teklo normalno dok glumci nisu uzeli „lampadine“ (za one neupućene, baterijske ili džepne svjetiljke) i počeli glumiti detektive te istraživati okolnosti požara u selu kojeg je Hlapić ugasio.
Poslije toga je još neko vrijeme tekla radnja, kad su se glumci odjednom sjetili da im neka zakonska regulativa dopušta da uzmu pauzu za gablec. Tijekom pauze za gablec su pričali o Ivanu, koji je išao raditi u Austriju, vratio se bogat i kupio šumu (jesam ja jedini koji ovdje vidi inteligentno aludiranje na prodaju prirodnih državnih dobara strancima?). Nakon što je kupio šumu, postao je pastir i upoznao Hlapića.
Tijekom cijelog tog dijela sam na jedvite jade suzdržavao navalu smijeha. Nakon gableca glumci su, puni novodobivene energije, dovršili predstavu.
Ipak, jedna stvar me muči. Iako je prošlo mnogo vremena otkad sam čitao Hlapića, skoro sam siguran da Hlapić i Gita na kraju nisu postali glumačke veličine poput onih iz kazališne družine Pinklec, kao što su glumci ispričali. Na samom kraju, glumci su pitali publiku što misli, te jednoglasno izrecitirali adresu svoje web stranice, koju se osjećam dužnim podijeliti sa svoja 2-3 vjerna čitatelja:http://kdpinklec.com/ . Samo da se zna, KD „Pinklec“ me nipošto nije častila gablecom samo da ubacim njihov link u svoj tekst, tako mi moje novinarske časti.
Razina interakcije s publikom je bila izvrsna tijekom cijele predstave, glumci su u jednom trenutku od neke gospođe iz publike posudili fotoaparat i slikali se s njom. Da zaključim, svaka čast ekipi iz Pinkleca i predstavi koja me nakon dugo vremena uspjela nasmijati, iznenaditi i utjecati na moj ton pisanja članka. A sad me ispričajte, zakonske regulative mi dozvoljavaju da ne ocijenim ovu predstavu jer nemam pojma koju bih joj ocjenu dao. Odoh na gablec.
Điđi Delalić (16)
