Odmetnici iz močvare: Upitnik, uskličnik, točka i zarez
Centar za zaštitu umjetničkog nasljeđa ručno izrađenih lutaka provincije Huian, Kina (Ljetna pozornica)
“Na čemu sam ja?!”, prva je stvar koju sam pomislio kad su mi plišani upitnik, uskličnik, točka i zarez počeli plesati pred očima, s kineskom glazbom u pozadini. Istu sam se stvar zapitao i kad su ostali znakovi iz nekog razloga počeli cipelariti uskličnik i dvotočje, a kad je jedna od glumica počela gestikulirati i objašnjavati dok je neka Kineskinja na playbacku govorila o, barem pretpostavljam jer se moje poznavanje kineskog jezika svodi na par fraza koje sam naučio gledajući “Ni Hao, Kai Lan” u ranim jutarnjim satima na Nickelodeonu, interpunkcijskim znakovima, bio sam gotov. Više me ništa nije moglo iznenaditi.
Šalu na stranu, “Odmetnici iz močvare” je lijepa posveta kineskom folkloru i kulturi, izvedena koristeći raznolike lutke. Sama predstava se sastojala od 5 točaka, od kojih je svaka trajala po 10-ak minuta. U prvoj točki su lutkari pokazali svu raskoš svog talenta dok su lutke balansirale vrčeve na glavi, borile se mačevima i kopljima te nosile tanjure na štapu. Druga je točka ispričala priču o ženama u nekom kineskom ribarskom selu, njihovom svakodnevnom životu te običajima. Treća točka je ujedno i najzanimljiviji dio, u kojem se odvijao već spomenuti ples plišanih interpunkcijskih znakova. Dakle, trebalo mi je oko 5 minuta da jednostavno prihvatim činjenicu da gledam interpunkcijske znakove kako mlate jedan drugog dok svira kineska glazba. Glumci su očito shvatili da publici nije pretjerano jasno što se točno događa pa su se potrudili da objasne pustivši snimku na playback. Jedini problem je što je snimka bila na kineskom pa je publici bilo još manje jasno što se događa.
Poslije tog edukativnog (čuj to, edukativnog) iskustva o kineskim interpunkcijskim znakovima, na red je došla četvrta točka - borba čovjeka i tigra. Tu su stvari bile više manje jasne: čovjek se borio s tigrom nekih 7-8 minuta dok je publika strepila nad njegovom sudbinom. Na kraju je ipak svladao tigra goloruk, što pokazuje da Jackie Chan nije jedini neranjivi Kinez koji postoji. U posljednoj točki glumci su uzeli sve lutke koje su koristili i plesali s njima dok je publika oduševljeno pljeskala.
Sve u svemu, iako su pojedini dijelovi bili interesantni, a drugi me pak natjerali da se zapitam jesam li se počeo nesvjesno drogirati, predstava je većim dijelom bila nerazumljiva. Možda zato što su sva objašnjenja bila na kineskom, ne znam. Barem nekakav kontekst u obliku informativne knjižice s kratkim sadržajem svake točke ili možda čak projiciranih titlova bi bio i više nego dobrodošao. Ipak, ne trebate ni znati o čemu se radi, s obzirom na to da je fokus bio na vrhunskim lutkarskim vještinama glumaca, tradicionalnim kineskim nošnjama i glazbi te plešućim i pjevajućim plišanim interpunkcijskim znakova.
Ocjena: 笙ｫ 笙ｫ 笙ｫ ! ? : 笙ｫ 笙ｫ 笙 ｫ.
Điđi Delalić
