Besprijekorna uigranost Španjolaca za najdulji pljesak na MDF-u
Temeljna ideja ove predstave je da četiri radnika u tvornici pokušavaju izraditi kotač da mogu otvoriti orah. Mislite da je to apsurdno?
Nimalo u usporedbi s ostatkom predstave.
Dakle, nakon što su izašli na scenu, glumci su počeli izvoditi raznorazne akrobacije poput salta unatrag, stoja na jednoj ruci držeći se kolegi za glavu ili pak balansiranja na šipki. Ono što je uistinu zadivljujuće je razina uigranosti glumaca. Svaka točka je savršeno određena, bez i najmanjeg propusta te su glumci, ne pokazujući tremu ni na koji način, izvodili akrobacije toliko opasne da su djeca iz publike u jednom trenutku vikala: "Nemoj! Razbit ćeš se!".
Kad smo već kod djece, malo ću skrenuti s teme. Ove godine sam bio skoro svaki dan na Ljetnoj pozornici i primijetio da je zadnjih par predstava bilo obilježeno trčanjem djece preko pozornice, bilo nakon ili tijekom predstave. Sigurno, mnogima je slatko vidjeti kako djeca trčkaraju i skupljaju "pare" tijekom "Postolara i Vraga", ali zapitajmo se na tren kako je bilo glumcima kojima je hrpa djece usred izvedbe počela kaotično trčati i skakati pored njih. Nemojte me krivo shvatiti, ne krivim ja djecu, već roditelje koji očito ne poznaju kazališnu kulturu. Prva stvar: ako je predstava namijenjena sedmogodišnjacima naviše, nije baš mudro dovesti dijete od dvije godine koje je jučer naučilo koristiti wc ako će mu biti dosadno jer ništa neće shvatiti. No dobro, lako bi bilo da na tome ostane. Ali ne, netko je pomislio da je dobra ideja pustiti dijete koje se dosađuje da trčkara po gledalistu i eventualno po pozornici. I onda kad je sinoć jedna osoba iz publike na kraju predstave s pravom upitala gdje su toj djeci roditelji, dobila je odgovor da se opusti jer je ovo dječji festival. Da, dječji festival svakako je. Ali igralište za djecu dok njihovi roditelji izmjenjuju ćakule koje su čuli od svog zadnjeg susreta - to nasreću još nije. To se može i tolerirati ako je predstava interaktivne prirode te zahtijeva suradnju djece, ali je neprihvatljivo kad imate predstavu u kojoj glumci izvode takve akrobacije da jedna greška može biti fatalna.
Nadalje, kakvu će kazališnu kulturu razviti ta djeca ako ih od samih početaka ne učite pravilnom ponašanju tijekom izvedbe? Na kraju krajeva, izgleda da čak i dječji festival poprima funkciju "vidjeti i biti viđen " jer ne vidim drugi razlog za voditi dijete na predstavu ako se nećete pobrinuti za njega. Bogati, kao da je mala stvar kad te kolegice na poslu pitaju gdje si sinoć bila odgovorit: "A eno vodila dite na predstavu! ". Čovjeku bude posebno toplo oko srca kad se može pohvaliti svojim primitivnim kolegama kako se sinoć kulturno uzdizao na 3+ predstavi (e sad, ne mora nitko znat da je 3+ bila)..... Vrhunac svega je kad roditelji ravnodušno sjede dok im dijete trči oko pozornice na kojoj izvođači balansiraju na ogromnom drvenom kotaču i očekuju da im hostese čuvaju djecu, što se sinoć dogodilo. No dobro, dosta o publici, nisu ni zaslužili toliko pažnje.
Dakle, natrag na predstavu. Glumci su pokušavali sklepati kotač od dva komada drva, ali su dobivali slovo S, klupe, konja, ljuljačku te sve moguće oblike osim, naravno, kotača. Pomalo podsjeća na situacije kad državne firme idu nešto graditi, samo što državne firme ne rade salta, prebacivanja i stojeve na svemu što naprave. Osim ta dva komada drva, koristili su glumci i šipke, pregrade, sve što može poslužiti za još opasnih akrobacija. Na kraju svega, izvođači su bili obliveni znojem, a na licu im se vidjelo olakšanje i zadovoljstvo što je finalni akt bio popraćen definitivno najgromoglasnijim pljeskom na festivalu. Ocjena :B (Besprijekorno)
Điđi Delalić (17)
