Festivalski razgovori: Radionice su fantastične ili su voditelji nepopravljivi optimisti?
Novinarku Biltena Paulu Jurković poslali smo na redovito druženje s kazališnim stručnjacima.
Četvrta presica obilježena je ne baš tako popunjenim “okruglim stolom”, opuštenom atmosferom te zastupljenošću dviju tema; festivalske radionice te problem s radionicama za srednjoškolce. Za stolom su se našli dramaturg Jasen Boko, koji je ujedno i voditelj festivalskih razgovora, Zdenka Bilušić, urednica radioničkog programa, Nataša Jurić Stanković, profesorica hrvatskog jezika i književnosti te voditeljica dramske radionice, Maja Trlaja, ravnateljica HNK Šibenik, Miroslav Mićanović, književnik, Maja Zrnčić, autorica projekta “Ruksak (pun) kulture”, Jagoda Sablić, koordinatorica programa MDF-a, Nikola Faller, mag. kiparstva, Vjekoslav Živković, dipl. animator te još nekolicina.
Boko nas je uveo u temu uz naglašavanje participacije djece te toga kako su radionice odrednice festivala, a načeta je i tema kako zapravo napredak i pojava novih medija utječe na radionice MDF-a. Zdenka Bilušić izrazila je želju da se u budućnosti sve radionice izvedu vani, na otvorene prostore, iako naravno ima nekoliko koje trebaju ostati na zatvorenom. Naglasila je kako je “grad vrlo zahvalan za vanjske radionice” te kako je ambijent jako bitan, a naravno, istaknula je i činjenicu da se “uvijek trudimo pozivati ljude koji su vrsni autoriteti na svom području”, a i vrsni pedagozi, što je za djecu itekako važno. Pohvalila je radionicu slame, jer “igre ove djece su iskonske kao i materijal s kojim rade”, a također je radionica 3D printanja prihvaćena kao veliki izazov, zbog toga što sredstva nisu dovoljno tehnološki napredna, no, na svu sreću, djeca su pokazala interes i donijela svoje tablete, također su donesena i dva 3D printera, zbog čega su se radionice mogle održati.
Riječ je prepuštena Nataši Jurić Stanković, koja je uz osmijeh na licu priznala kako joj je njezina dramska radionica još uvijek izazov, ali da joj je neizmjerno drago što se vraćaju ista djeca te da sudionici radionice pokazuju izvanredan interes. Iako se generacije mijenjaju i novi mediji dolaze u upotrebu, u radionicu nisu uvedeni tableti, mobiteli i slično, već su djela koja uprizoruju prihvatili kao svoj medij. Naglasila je kako njezina radionica nije samo gluma, već i dramski odgoj, odnosno socijaliziranje, razvitak kreativnosti, itd. Razgovoru se priključila i Jagoda Sablić, uz želju da se radionice izvedu na otvorene prostore, a i da se otvore radionice za majke i bebe, zajedno s radionicama u kojima bi djeca razgovarala s piscima iz Europe i svijeta.
Iznimno zadovoljnima pokazali su se voditelji filmskih radionica, poput Vjekoslava Živkovića, koji je priznao kako “djeca idu ispred nas, ali su i dalje na bazičnoj razini”. Također, smatra “da je na voditeljima da budu u tome više od djece”. Od literarnog programa pridružila nam se Maja Zrnčić, koja je svoj projekt “Ruksak (pun) kulture” nazvala rezultatom njezinog rada u školi s djecom te nizom “sretnih okolnosti”. Pohvalila je radionice “Internet i novinarstvo”, “Gradovi-priče u boji” te “Tekst i prostor”, pod vodstvom Miroslava Mićanovića, koji je za “okruglim stolom” iznio rad svoje radionice u suradnji s Anom Martinom Bakić; sve se vrti oko interpretacije i svladavanja teksta, no djeca i sama pišu vlastite tekstove te uz to stvaraju dijagram teksta i prostora. Ne bave se samo perspektivom teksta, već i prostora. Voditelj nahvaljene radionice slame, Nikola Faller, rekao je kako “djeca sama otkrivaju načine kako se igrati” te da iako im treba pokazati osnovni princip rada, sa ostatkom posla snalaze se sasvim sami.
Ravnateljica kazališta, Maja Trlaja, naglasila je kako je “bitno da radionice vode stručnjaci” koji će sudionike naučiti nečemu kroz igru, a to je ta vrsta učenja koja nedostaje u školama. Priznala je kako se uvijek iznenadi kako djeca u malo vremena pokupe znanje, a i sam broj djece je pokazatelj njihovog interesa za radionicu i rad općenito. Istaknula je kako je organizacija radionica zahtjevan posao jer su potrebni voditelji, organizatori, hrpa materijala i još brdo stvari.
Jasen Boko na drugu je temu prešao uz izjavu da “srednjoškolci gube interes za sve što nije tjelesno i seksualno”, što je točno za 90 posto tinejdžera. Svi su se složili kako je bilo (a i još uvijek ima) dovoljno radionica za srednjoškolce, no da su “opterećeni ili popravnim ili maturom ili im je dosta škole”, po riječima Zdenke Bilušić. Također, vrijeme održavanja festivala je vrijeme kad se većina srednjoškolaca zaposli, a i većina njih nema volju ustajati u 8 ujutro kako bi išli na festival. Živković jednostavno smatra kako su “srednjoškolci prerasli to razdoblje igre; oni su već sad profesionalci, točno znaju što hoće te da sam pristup voditelja prema srednjoškolcima ne može biti isti kao i prema djeci iz osnovne škole”. Predložene su ideje poput anketa u šibenskim srednjim školama, ali zasad sve ostaje na tome.
“Da zaključimo bez zaključaka”, Jasen Boko, uz slaganje svih ostalih, je sa osmijehom na licu završio presicu uz riječi kako su “ili voditelji nepopravljivi optimisti, ili su radionice stvarno fantastične”, a za problem srednjoškolskih radionica nije predstavljeno nikakvo konkretno rješenje. Mogli su jednostavno mene pitati.
Paula Jurković (16)
