U Hrvatsku je dovela ljubav, a u njoj je ostala zbog kazališta

Argentinka koja se zaljubila u Hrvatsku kroz kazalište i radi predstave u Teatru Poco Loco u Zagrebu, na svoj način, pomalo šašavo, pomalo ludo i jako zanimljivo. Zove se Renata Carola Gatica i imala mi je svašta zanimljivog za reći.

Kako ste dospjeli u Hrvatsku?

Fatalno sam se zaljubila u hrvatskog glumca. Upoznali smo se na festivalu u Caracasu, u Venezueli i ludo se zaljubili. Kasnije smo komunicirali preko chata na internetu i ja sam odlučila doći u Hrvatsku. Neko vrijeme nisam ništa radila jer sam trebala naučiti jezik. I eto, već sedam godina živim u Zagrebu.

Je li Vam ovo prvi put da ste u Šibeniku?

Da, prvi mi je put i moram priznati da sam oduševljena. Šibenik je predivan grad.

Kakva je Vaša vizija idealnog kazališta za djecu?

Vremena su se promijenila i djeca danas su drugačija od nas kad smo bili djeca. Školski sistem, kazalište, umjetnost se puno sporije mijenjaju od ljudi. Djeca danas gledaju crtiće s određenim ritmom i upijaju velike količine vizualnih informacija te je na nama da pronađemo način da ih zainteresiramo za kazalište, koje ovakvo kakvo je počinje biti pomalo staromodno. Po meni je najbolji način pričati zanimljive priče. Kazalište nema puno vizualnih efekata poput recimo kina, ali i dalje može prenositi snažne emocije i zanimljive priče. Najbitniji dio kazališta je dijalog između glumaca i publike i na tome moramo poraditi.

Koje su razlike između hrvatskih i argentinskih kazališta?

Pa, drugačija je kultura. U Argentini ima puno više siromašnih kazališta. Tamo redatelj nije samo redatelj, glumac nije samo glumac već su redatelji i scenografi, producenti, sve što u određenom trenutku trebaju biti jer nema dovoljno novca za plaćanje velikih produkcija. To je s jedne strane dobro jer su ljudi koji se bave kazalištem svestrani umjetnici: slikaju, šivaju, pjevaju, plešu........ S druge strane, imaju previše posla i ne stignu sve napraviti kako treba. U Hrvatskoj ima profesionalaca koji uče samo glumu, režiju, scenografiju.... Kazalište u Hrvatskoj zato bolje izgleda, bogatija je scena što je rezultat toga što se ljudi bave samo jednim poslom.

Koja Vam je zemlja draža- Hrvatska ili Argentina? Gdje je bolje?

U Argentini mi je obitelj i tamo sam svoja na svom, sve je lako, ali živim ovdje već 7 godina i zaljubila sam se u Hrvatsku, ima predivno more i super gradove poput Šibenika. Mislim da na koje god mjesto odete, ako od njega napravite svoj dom, bit će vam najbolje. Moram priznati da sam u Hrvatskoj pronašla dom i kroz kazalište. Kad ste kazališni umjetnik, osjećate se kod kuće sve dok ste u kazalištu, u kojoj god zemlji bili.

Jeste li u Hrvatskoj primijetili nešto što može biti bolje?

Mislim da se u Hrvatskoj treba malo poraditi na toleranciji. Hrvati nisu baš tolerantni, dosta su međusobno različiti, imaju različita mišljenja. U zadnje vrijeme se sve postavlja kao crno-bijelo: ili si s nama ili si protiv nas. Nema baš strpljenja za dijaloge, diskutiranje, da malo jedni druge saslušamo. Puno pričaju, a jako malo slušaju. Ponekad su toliko koncentrirani na to da je samo njihovo mišljenje točno te nema mjesta za izražavanje različitih mišljenja od njihovih. Nemaju baš tolerancije prema ljudima koji su drugačiji- moraš biti čisti Hrvat da budeš njihov.

Koja je uloga kazališta u modernom društvu? Može li nas ono naučiti toleranciji?

Kazalište, kultura i umjetnost hrane našu djecu i odgajaju ih na nama nezamisliv način. Mislim da ovaj festival promijeni živote puno djece. Uz ovako širok raspon predstava, svako dijete pronađe neku pouku. Prvi put nešto pita, nešto vidi i to ga dosta promijeni. Kad sam ja bila mala, kazaište mi je prvi put pokazalo određene emocije, boje, priče i mislim da kazalište to treba raditi- mijenjati živote djece.

Điđi Delalić (17)