Tko sapunicama otplaćuje kredit i kako u videoigre podvaliti književnost
Danas su u foajeu kazališta održani treći ovogodišnji Festivalski razgovori.
S obzirom na to da mi je ovo prvi izvješataj s presice nakon dugo vremena, prilično sam se iznenadila kada sam ušla u foaje i tamo zatekla samo sedmero ljudi. Za "okruglim" stolom sjedili su Jasen Boko, splitski dramaturg i putopisac (ujedno i animator razgovora), Marijana Nola, scenaristica i dramaturginja, Franka Klarić, glumica HNK Šibenik, Miroslav Mićanović, književnik i pjesnik, Silvija Šesto, spisateljica i dramaturginja, Kašmir Huseinović, izdavač i pisac knjiga za djecu, te Maja Trlaja, ravnateljica šibenskog kazališta. Kasnije se razgovorima pridružila i Maja Zrnčić, voditeljica programa Ruksak (pun) kulture Ministarstva kulture. Od publike tu smo bili samo fotograf, radnik kazališta i ja; vrlo bijedno ako se sjetim starih dana kad sam se morala tući za mjesto s brojnim znatiželjnicima i novinarima.
Na repertoaru su bile teme: može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja, problem nepostojećeg kruga referentnih književnih kritičara te načini na koje se književnost može približiti djeci.
Jasen Boko načeo je prvo pitanje ispoviješću o tome kako je s Huseinovićem dogovarao izdavanje svoje slikovnice pri čemu se neugodno iznenadio kad su dotakli temu honorara. Naime, izdavač mu je rekao da će, ukoliko slikovnica bude uspješna, zaraditi 1000 kuna, a ako ne bude uspješna, Boko će mu još morati i platiti. Nakon ove tragikomične priče, Šesto je prokomentirala kako je njen prijatelj, poznati književnik Miro Gavran, iako je na početku imao velike financijske probleme, danas toliko uspješan da čak ima i rolete na daljinski. (Valjda se to u krugu pisaca smatra velikim postignućem; pusti nagrade i priznanja, Miro ima automatske rolete!, zadivljeni uzdasi).
Marijana Nola podijelila je s prisutnima kako piše scenarije za sapunice jer ima kredit u švicarcima, ali smatra da to nije loše jer se mladi pisci tako nauče poštivanju rokova i brzini. Boko je priznao da je pokušao napisati sapunicu, ali jednostavno nije mogao postići toliku jednostavnost i banalnost izraza kakva se od njega tražila. Mićanović je dodao da od pisanja sapunica nema baš neke literarne koristi. (Malo bezobrazni komentari obzirom da im kolegica prisutna za stolom od toga živi). Ova je tema zaključena konstatacijom da Hrvatska ima puno gledatelja željnih domaćih sitcoma, ali se oni ne snimaju, pa televizije moraju reprizirati Teoriju velikog praska bar jednom mjesečno.
Boko je započeo i drugu temu rekavši da u Hrvatskoj ne postoji književni kritičarski aparat što dovodi do toga da čitatelji na kraju ne znaju što izabrati za čitanje, jer, kako znati koja je knjiga vrijedna čitanja, a koja ne? Mićanović se složio rekavši da prima jako puno radova mladih autora i da jednostavno ne zna kako odabrati što će od toga izdati. Također je rekao kako smatra da je za hrvatsku prozu pogubno što novinari pišu romane i međusobno hvale jedni druge u novinama. (Tu je spomenut i Tomić, koji zapravo neloše piše, a ja ne pamtim da je taj ikada ikog pohvalio, pa mi općenito izjava gosp. Mićanovića ne drži u potpunosti vodu).
Zadnja na programu bila je rasprava o tome na koje načine pobuditi u djeci želju za čitanjem koja, iako postoji, polako umire zbog toga što se djeca teško mogu pronaći u knjigama koje su pisane prije 50 godina i općenito tematski zastarjele. Maja Zrnčić ukratko je prisutnima predstavila dvogodišnji akcijski plan ministarstva kojim bi se u djece potaknulo čitanje. Spomenula je kako knjige poput Sumraka nisu loše štivo, već samo pokazuju što je trenutno zanimjivo mladima. Također smatra da je problem u učiteljima kojima se pred mirovinu ne da u nastavni plan ubacivati nove naslove te što se, iako se kurikulumu dodaju novi naslovi, ostavljaju oni stari od kojih su neki danas neprikladni te ih treba u potpunosti maknuti iz škole. (Bogu hvala da je netko od odraslih shvatio kroz kakve traume prolaze osnovnoškolci; sjećam se da sam dušu isplakala nad romanom Zagrebačka priča).
Gospodin Huseinović je iznio novu zanimljivu teoriju o tome kako djeca kada igraju RPG igre zapravo puno čitaju te bi im trebalo kroz taj medij približiti književnost. Kao problem istaknuta je i činjenica da se školske knjižnice limitiraju samo na lektire (istina; naša je knjižnjičarka bacila u smeće sve Baltazar slikovnice uz koje su generacije učenika učile čitati jer joj "zauzimaju prostor").
Osim književne, prisutni su smatrali kako i dramska umjetnost treba ići u korak s vremenom i biti u "trendu". Maja Trlaja rekla je kako je prava šteta što je odaziv na srednjoškolske literarne radionice tako loš (istina; samo 5 Biltenaca, najsušnija godina dosad). Smatra da je to zbog toga što je Festival za vrijeme praznika kad je đacima mozak "na paši", a dio njih ima i produžnu u ovo doba (reći ću uredniku da malo "scouta" po produžnima, možda otkrije kakvog novog Krležu).
Izneseno je tu još puno raznih ideja kako bolje pisati za djecu i što bi to njih moglo zanimati, no sve je to bilo poput mlaćenja prazne slame jer se nitko od njih nije sjetio dovesti nekolicinu djece s radionica i jednostavno ih pitati: "Djeco, o čemu 'oćete da vam pišemo?".
Iva Dominović (18)
