Zoran Mužić: Na MDF nikad ne dolazim praznih ruku
Intervju s poznatim kazališnim redateljem, čiju smo predstavu 'Doktor Dolittle' gledali jučer na MDF-u.
Zoran Mužić renomirani je hrvatski kazališni redatelj koji iza sebe ima preko 70 dramskih i više od 30 dječjih lutkarskih predstava koje je postavio na kazališne daske. Nakon jučerašnje predstave „Doktor Dolittle“ koju je režirao, odvojio je malo vremena za razgovor s novinarkom Biltena.
Radite kao stalni zaposlenik na mjestu redatelja u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Možete li nam opisati u nekoliko rečenica posao redatelja?
To je jedan dinamičan, važan posao, jer je on neka vrsta spone između ideje i koncepta do neposredne realizacije predstave. Redatelj pokreće stvari koje postoje kao ideja, kao zamisao i spušta ih u sferu materijalnog postojanja. Književni dramski oblik je završetak jednog umjetničkog puta, najrazvijenija točka književnosti i zahtijeva prezentaciju ideje pisca na sceni. Sam postupak tog ostvarivanja je vrlo složen i tajanstven, neka normativna gramatika toga posla ili redateljska metoda koja garantira uspješnu predstavu ne postoji. U kazalištu redatelj je neobično svemoguć čovjek - on može upravljati ansamblom i utjecajem kazališta na javnost. Također, redatelj konstituira kazalište iznutra čime ono buja i dobiva sve veći značaj, kao npr. HNK Šibenik. Kazališna predstava se ne može objesiti na zid kao slika, ona se u principu ne može niti sačuvati. Ona nestaje s vremenom kao skulptura od leda. Na primjer, neka kazališna predstava koju obnovite nakon 10 godina možda prođe sasvim nezamijećena, iako je prvi put bila jako popularna. Društvene teme se mijenjaju, tekstovi se moderniziraju i stavljaju u kontekst novog vremena, a time nevješt redatelj može ukinuti svevremenost drame. Uz sve to, redatelj se bavi i banalnijim problemima poput onoga kad će stati vjetar, u koje doba dana će se postavljati rasvjeta, itd. Postoji stotinu elemenata u tom poslu koji su važni pri realizaciji predstave.
Završava li posao redatelja nakon premijere predstave?
Ukoliko sam stalni djelatnik nekog kazališta, onda ne prestaje, onda pratim kazalište i dalje. Ukoliko sam gostujući redatelj koji postavlja predstavu u nekom kazalištu, onda s premijerom posao redatelja završava. On je postavio predstavu, ona je cjelovito djelo. Postoje druge struke u kazalištu kao što su inspicijent ili direktorij drame ili općenito uprava kazališta koja se o toj predstavi dalje brine kako bi ona imala svoj dostojanstveni izgled, formu, trajanje te način izvođenja koji je zapečaćen na premijeri i otprije dogovoren s redateljem.
Vi ste tijekom svoje karijere uprizorili tekstove nekih od najcjenjenijih auora hrvatske književne scene. Jesu li vam pojedine suradnje ostale u posebnom sjećanju?
Jako sam puno radio domaće autore, osobito hrvatske živuće autore, to je neka vrsta stilskog opredjeljenja. Kao rođenom Šibenčaninu, bliska mi je ova mediteranska pučka kultura, stoga najviše volim raditi komedije pučkog kazališta. Na prvo mjesto stavljam svog profesora Ivu Brešana, režirao sam nekoliko njegovih dramskih tekstova što mi je bila velika čast, osobito na samom početku karijere. Radim puno i s Matom Matišićem s kojim je veliki užitak surađivati i s kojim se nadam i u budućnosti raditi na predstavama. Tahir Mujičić također, s kojim najviše radim dječje predstave i kojeg osobito cijenim jer me uveo u svijet lutaka i pomogao mi da prepoznam vrijednost lutkarskog kazališta. Bilo je tu stvarno puno izvrsnih autora, preko trideset, ali ova trojica su mi, što bi se reklo, top.
Tijekom svoje karijere primili ste mnoge kazališne nagrade i priznanja, jeste li na neku od njih osobito ponosni?
Kao jako mlad, sa 27 godina, dobio sam Prvomajsku nagradu, to je danas nagrada Udruženja glumišta. Ovu sam nagradu dobio za uprizorenje teksta Ive Brešana "Hamlet u Mrduši Donjoj" u izvedbi HNK Osijek. Obzirom da sam nagradu dobio na samom početku karijere, to mi jako pomoglo, dalo mi je puno samopouzdanja. Također mi je bilo jako značajno i to što se profesoru Brešanu svidjelo kako smo izveli predstavu. I dan danas je to najvažnija strukovna nagrada tako da mi je bila izvrstan poticaj za dalje.
Iako živite u Zagrebu, niste zaboravili na rodni grad. Na koji način nastojite doprinijeti razvoju kazališne kulture u Šibeniku?
Ja sam imao sreću da sam suradnju s HNK Šibenik započeo u zrelim godinama te sam se ovdje vratio kao već formirani redatelj. Prva predstava koju sam postavio na šibenske kazališne daske je „Škrtičina“ koja je počela igrati 2009. Obzirom da sam ušao u ovu suradnju kao čovjek koji je već izučio zanat, mogao sam u Šibenik donijeti neko znanje i vještinu što je omogućilo olakšanu suradnju. Napravili smo jednu doista pristojnu predstavu koja je dobila mnoga priznanja te koja je i dan danas na repertoaru nakon 5 godina. Dalje smo radili i predstavu „Glorija“ koja je također dosta nagrađivana. Napravili smo i uprizorenje Čehova 2011., a kasnije i jednu dječju predstavu. Svi su glumci u ovim predstavama bili Šibenčani i to daje cijeloj suradnji jednu osobitu draž. Iako živim u Zagrebu, neobično drago mi se ovdje vraćati i surađivati sa Šibenčanima iz raznih aspekata kazališnog života: Caparinima, Anđelkom Babačićem, Matom Gulinom, Jasminkom Antić i mnogim drugim izvrsnim kazalištarcima.
Smatrate li da su festivalska događanja tijekom Vašeg djetinjstva imala utjecaj pri kasnijem odabiru zanimanja režisera?
Ne baš. Kao dijete nisam sudjelovao na MDF-u, u radionicama ili performansima, samo kao publika. Mislim da je to sjajna okolnost. Imao sam neku distancu od kazališta. Nisam se planirao baviti kazalištem, htio sam studirati filozofiju i povijest umjetnosti, ali onda me profesor Brešan nagovorio na kazališnu režiju jer je smatrao da imam potreban način razmišljanja. Kada su me na prijemnom pitali koliko sam predstava gledao u životu, ja sam odgovorio: "Pet", i to su sve bile predstave s Festivala te godine. Na pitanje koja mi se od njih svidjela rekao sam: "Nijedna!". Odmah su me primili, hehe. Bio sam stvarno dobar učenik te sam postao asistent legendarnog profesora Koste Spaića. Tako sam dobio odličnu priliku za usavršavanje. Nakon godina iskustva, kada sam mogao sudjelovati u stvaranju programa za MDF na određenom nivou i bez nekakvih kompleksa da ću pogriješiti, prihvatio sam mjesto u Umjetničkom vijeću MDF-a. Čast mi je što svako ljeto dolazim u Šibenik sa svojevrsnom poputbinom, a ne praznih ruku, i što mogu na svoj način doprinjeti kulturi ovog grada, pa tako i samom Festivalu.
Iva Dominović (18)
