Prvo poluvrijeme MDF-a je iza nas, evo što o njemu misle Biltenci

Nedjelja na MDF-u prošla je bez predstava u kazalištu i na Ljetnoj pozornici, a ta "rupa" dobro je došla Bilencima za predah i osvrt na prvi tjedan Festivala.

Završilo je prvo poluvrijeme, prošao je prvi tjedan festivala. Još jedan i čarolija završava. Dobio sam zadatak napisati rezime prvog tjedna, svoje mišljenje o predstavama i festivalu općenito. Pa počnimo.

Unatoč mome skepticizmu, ispalo je da domaća kazališta imaju izvrsne predstave te da manjak stranih gostovanja nije bitno utjecao na kvalitetu izvedbi. Valjda je za to kriv naš “ništa domaće na valja” mentalitet. Ipak, lagao bih kad bih rekao da je sve šareno i divno. Ponekad nema predstave u kazalištu, ponekad na Ljetnoj pozornici, tako da je sistem dvije izvedbe po danu (ne računajući Malu ložu) sada samo sjećanje s prošlih festivala.

Nadalje, tijekom par predstava kazalište je bilo poluprazno, što pokazuje ono čega se treba bojati: Interes za festival opada. Inače, dosta ljudi će vam reći da je festival “na aparatima”, da se polako gasi i da će potrajati još samo koju godinu. Dok ja ne vjerujem takvim tvrdnjama i smatram da festival ima još dug put pred sobom, neporeciva je činjenica da je festival svake godine sve manji i manji, s manjim budžetom i slabijom organizacijom. Sjećam se kad sam prije 10-ak godina išao na festival gledati predstave. Možda zato što sam bio mlađi, ali svaka predstava je bila spektakl na svoj način, kazalište je uvijek bilo puno, a trgovi i ulice su bili prepuni uličnih izvođača. Sada se taj program uličnih izvođača sveo na jednog Argentinca koji svakog dana izvodi iste stvari na različitim lokacijama.

Ipak, nije sve tako sivo, ili koju već boju preferirate za negativu. Element festivala koji je opstao i iz godine u godinu izvrsno funkcionira su radionice. Bila to škola crtanja, glazbena radionica, govornička, potraga za blagom ili nešto treće, interes djece i želja da se upišu u jednu od njih te nauče nešto novo ne opadaju. Dakle, ima tu i pozitivnih i negativnih strana. Neke stvari funkcioniraju, neke baš i ne. Na samome kraju, ne možemo baš puno učiniti. Možemo samo nastaviti dolaziti na festival, na predstave, upisivati se u radionice ili jednostavno prošetati gradom te dati podršku dragom nam prijatelju koji živi već 55 godina i može još toliko, ukoliko se pravi ljudi potrude!

Điđi Delalić (17)

Za par dana već je srpanj, a čini se kako sam jučer nosila zastavu preko Ljetne pozornice i žurno čekala da po drugi put pogledam “Matildu”.

U tjedan dana dragog nam MDF-a, moj život se sveo na hranu, kavu, internet, premalo sna, i naravno, novinarstvo. Trčanje po Kalelargi, hvatanje za glavu u strahu da je propusnica ostala doma na stolu, neodlučnost kod odabira okusa sladoleda, gdje sjesti na kavu i slični problemi samo su mali dio svih muka koje more marljive novinare Biltena.

Barem je tako kod mene. Nakon što je (napokon) školska godina privedena kraju, svoj višak slobodnog vremena uložila sam, pa gdje drugdje, nego u gledanje predstava. Iako se u početku činilo kako će manjak stranih gostovanja utjecati na kvalitetu dragog nam festivala, naša kazališta pokazala su nam da smo previše skeptični te da imaju dosta kazališnih komada i više nego vrijednih gledanja. Bilo u kazalištu, na Maloj loži  ili pak Ljetnoj pozornici, predstave održane u ovih tjedan dana oduševile su zahtjevnu publiku i zaslužile svaku pohvalu u člancima Biltena.

Zanemarimo li neke manje tehničke poteškoće, nestrpljivu publiku koja odlazi usred izvedbe, vrućinu i horde turista, 55. MDF zaslužuje “lajk”. Ulice su neprestano pune djece, veselja i šarenila, a to je i cijela poanta, zar ne? Nadam se da će u sljedećih tjedan dana festival nastaviti ovim tokom, a možda se čak poboljšati kroz neke još fantastičnije izvedbe, da ću se uz veliku završnicu na zatvaranju festivala s osmijehom na licu oprostiti od MDF-a te otići na zasluženi godišnji odmor na maleni poluotok zvan Jadrija gdje ću se s guštom na dva mjeseca izolirati od vanjskog svijeta i civilizacije.  

Paula Jurković (16)

Festival godinama "pada" glede kvalitete, to je općepoznato. No, suprotno mojim očekivanjima, ovogodišnji festival ide više - manje svojim tokom, i to dobro! Prvi je tjedan festivala prošao glatko. Uz manje su poteškoće i probleme prošle su sve predstave s glumačkom postavom iz našeg, ali i gostujućih kazališta. Većina nastalih problema je bila rezultat loše organizacije.

Zbog toga su nastajale rupe u programu pa čak su i predstave bile lošije kvalitete. S jednog programa u kazalištu koji je uključivao dvije predstave, ljudi su otišli prije početka druge jer za nju uopće nisu znali. Kako se to smije i može dogoditi? Nadalje, loša procjena i odabir lokacije. Primjerice, Mala Loža. Ozvučenje je uistinu loše, a pošto ima malo stolica, ljudi većinom stoje pa ovi koji sjede ništa ne vide.

Što se tiče Ljetne pozornice, može se reći da ispunjava sva očekivanja. Predstave u globalu počinju na vrijeme, a novinari sjede u nultom redu bez ikakvih problema. Odaziv je na predstavama velik, čak toliko popriličan da se teško nađe mjesto za sjesti. Sa sigurnošću se može reći da atmosfera ne pada od samog otvaranja kada nas je "Matilda" vratila u najmlađe dane. Morate priznati, vi koji ste bili na predstavama, da ste barem jednom probudili dijete u sebi. Sve u svemu sam zadovoljna kako stvari napreduju, a jedno je sigurno, ovogodišnji je festival (do sada) ne samo ispunio moja očekivanja, već ih itekako nadmašio!

Maja Vrbičić (16)