Šibenik je festival, festival je Šibenik
Pljesak za djecu, pljesak za izvođače, pljesak za upravu MDF-a
Možemo biti sretni što živimo u gradu koji ima prekrasne utvrde koje je i sam HBO izabrao za snimanje svoje planetarno popularne serije „Igre Prijestolja“, bogatu kulturnu i povijesnu baštinu koju možete vidjeti u cijelom staroj jezgri grada – kao da ste se vremeplovom vratili u prošlost. Šibeniku ne manjka ni festivala. Dapače, Šibenik ih ima na pretek i ne samo tijekom ljeta već i izvan 'kupališne sezone'.
Svaki Šibenčanin, ali i gost može pronaći nešto za sebe.
Šetajući jučer gradom, pored Kazališta, nisam mogao ne čuti glazbu koju su mi roditelji pjevali u kolijevci. Bili su to 'Mali vrag i prijatelji' s gostom Nenom Belanom. 'Dobro, hodaj dalje', kažem sam sebi i prolazim pokraj kluba Azimut (ispod Katedrale) i u uho mi upada glas Antonije Dore Pleško koja pozdravlja i poziva sve prisutne na njihov mali koncert koji nije u sklopu 'Zlatnog mikrofona', ali nastupaju djeca koja inače nastupaju u okviru te manifestacije. Moram priznati svi su oni naše buduće estradne zvijezde (samo da nemaju pjesme kao neki, nećemo ih spominjati imenom, ali pretpostavljam da znate na koje mislim). Treba nam više zlatnih mikrofona, više glazbenih noći s mladim nadama Šibenika, ali i ostalih dijelova svijeta. Baš sam uživao u lijepim zvucima. Toliko da sam zaboravio koliko je sati. Vjerujte mi, bili su super i to je ono što mene veseli. Bolje imati kvalitetan (možda oskudniji) program, nego bogatiji, a lošiji (ljudima neprimamljiv). Ove godine, bar do sada, festival je bio super i volio bih da se ta crta razvoja i sljedećih godina nastavi. Ne sumnjam u upravu festivala, do sad nas nisu iznevjerili (ne znam za vas, mene nisu) i svakako podržavam sve njihove napore da festival i ubuduće sjaji istim sjajem.
No, sjećam se i nekih prošlih vremena. Prepunih ulica i trgova. Dana kada sam kao dijete s roditeljima odlazio u grad isključivo zbog 'uličnog' programa. Sjećam se raznih glazbenika koji su šešire punili kovanicama. Sjećam se klaunova, mađioničara, ostalih žonglera i čudnovatih likova koji su po Kalelargi bili raspoređeni kao granični prijelazi po Lijepoj našoj.
Nedostaje mi te gužve. Tog šušura. I tog osjećaja da grad nikad ne spava.
Ipak na kraju...pljesak za djecu, pljesak za izvođače i pljesak za upravu MDF-a.
Leonardo Miodrag (16)
